Vina Pesic
ART PREPORUKA

SJEĆANJE: Godina bez Abdulaha Sidrana

23.03.2025. u 10:02

Abdulah Sidran nas je napustio prohladne sarajevske noći, u subotu 23. marta. Otišao je zabrinut za svoju Bosnu, bijesan na one u komšiluku i susjedstvu koji i dalje sanjaju svoje nedosanjane velikodržavne snove, ali i duboko razočaran u činjenicu da Bosna i Hercegovina ni danas nije u sigurnim rukama. Smatrao je da sadašnji kreatori sudbine ove napaćene države nisu dorasli trenutku i aktuelnim historijskim okolnostima.
Sidran je u vječnom snu. Njegovom smrću, BiH je izgubila jednu od najznačajnijih ličnosti, čovjeka koji je mnogo dao ovoj zemlji, a koja mu nije uzvratila istom mjerom i omogućila mu spokojnu starost.
Abdulah Sidran se u književnosti javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ,,šezdesetosmaškom”. Dobitnik je brojnih književnih nagrada i društvenih priznanja.
Veliki uspjeh doživio je i kao filmski scenarista. Njegovi scenariji za filmove “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”, mnogi će se složiti, proslavili su reditelja Emira Kusturicu. Tokom agresije na BiH prekinuo je saradnju s Kusturicom, ljut na njega što je stao uz agresorsku stranu i okrenuo leđa Sarajevu i Bosni.
Napisao je scenario za slavni film “Kuduz” koji je režirao Ademir Kenović. S njim je bio koscenarist i za film “Savršeni krug”. No, zanimljivo je da je prvi scenarij napisao 1979. godine za film “Jegulje putuju u Sargaško more”, a režiju potpisuje Slobodan Praljak, koji je, mnogo kasnije, u Hagu osuđen za ratne zločine.
U mojoj knjizi “Sidran – živjeti, svjedočiti epohu”, koja je objavljena krajem 2023. godine, Sidran svjedoči o njegovom i Praljkovom prijateljstvu, i o tome da se s Praljkom vidio mjesec i po prije njegovog samoubistva u sudnici Haškog tribunala te da je svojoj supruzi Biji kazao: ,,Vidjećeš, ovaj čovjek će se ubiti u Hagu. Ne znam kako, ali će se ubiti.”
Sidran je obogatio naše živote – svojom poezijom, svojom prozom, filmskim scenarijima, ali i svojom neposrednošću, vrckavom mudrošću i oporom duhovitošću. Jedna od njih je antologijska: ,,Nemam ja ništa protiv velike Srbije, samo je, brate, gradite na sprat”.
Živio je s običnim ljudima, volio susrete s njima, osluškivao, bolje od drugih, puls svog grada, svojih sugrađana i to vješto pretakao u remek djela. I niko bolje od Sidrana nije budio ,,zaboravljene mirise” prohujalih vremena. Njegova ,,dušina mašina” – što je još jedan njegov izraz – imala je neiscrpni, kosmički izvor inspiracije, tako da je, uvijek i iznova, fascinirao snagom svojih kreacija, ma u kojoj oblasti djelovao.
S pravom je Uroš Jovičić, novinar beogradskog “Nedeljnika”, jednom kazao: ,,Što je Džojs za Dablin, a Kavafis za Aleksandriju, to je Abdulah Sidran za Sarajevo“.
Brojne anegdote ostale su iza našeg rada na knjizi “Sidran – živjeti, svjedočiti epohu”, ali i tokom kasnijih druženja. Jednom, pred kraj rada na toj knjizi, Sidran mi kaže: ,,Što ti je život, moj Ruždija. Trebalo je da se desi da ti dođeš iz Podgorice da napišeš knjigu o meni i Muhamedu Tunji Filipoviću”.
,,Pa dobro, Avdo. Treba i nama došljama pružiti šansu. Uostalom, ja sam već trideset godina rođeni Sarajlija”, odgovorio sam.
,,Učiš sarajevske mangupluke, učiš”, kroz smijeh je prokomentarisao.
Sidran je bio jedinstven po mnogo čemu. Svojim djelima i osebujnim izrazom dao je poseban pečat i prepoznatljiv šmek književnosti, filmskoj umjetnosti i, uopšte, kulturnoj sceni Bosne i Hercegovine, bivše SFRJ, ali i mnogo šire – dokle god doseže njegovo djelo.
Ono što znam jeste da mi, kao i svakom od vas, mnogo nedostaje. Mirno, spavaj, dragi Avduka.
 
Ruždija Adžović