KOLUMNE PREPORUKA
RAZVOJNI CENTAR INTEGRA: Iskustvo panike i potreba za Drugim
Foto: Medical News Today
“Od malih nogu sam nezavisna i samostalna. Nikada mi ništa mi nije „padalo“ teško. Brinula sam o mlađoj sestri i bratu. Roditelji sa mnom nikad nisu imali problema. Završila sam školu, fakultet, zaposlila se, i uvijek se oslanjala samo na sebe. Ne pamtim da sam se obraćala ikom za pomoć. A volim da pomažem. Uvijek sam bila tu za druge. To me čini srećnom. Ne znam šta mi se desilo, jednostavno sada ne mogu da prepoznam sebe. Bijesna sam na sebe, pokušavam, borim se, ali ne mogu. Ne mogu ništa ako neko nije sa mnom ili bar u blizini. Jednostavno ne smijem da se odvojim, jer ću imati napad. A to je nešto najužasnije što sam doživjela. I non stop se osluškujem, hoće li opet. Ovo je neizdrživo…“
Iskustvo panike
U praksi nerijetko upoznajemo ljude koji proživljavaju bolno iskustvo panike a koji u samoopisu ističu svoju nezavisnost, samodovoljnost, snagu i autonomiju prije nego što su se susreli sa paničnim iskustvom. Kod svake osobe koja pati od poremećaja panike postoji prethodno negiranje potrebe za drugima, postoji negiranje isksutva da smo previše izloženi i da imamo potrebu za drugima koji bi nas zaštitio, “kontejnirao” (Francessetti, 2007).
Često to budu ekstremno nezavisne osobe koje čak predstavljaju snažni izvor podrške za druge; koji umanjuju vrijednost i značaj povezivanja sa drugima, sve mogu sami. Potreba za drugima je devalvirana, drugi im trebaju kao dekor. Odjednom takve osobe se bore da povrate svoju nezavisnost. Samoća kojom se ponose i ne prepoznaju je, konačno biva otkrivena kroz panično iskustvo. Ovo bolno iskustvo osobu, na izrazito neprijatan način, poziva da ugleda pozadinu naučenog relacionog obrasca: “ja trebam tebi” možda krije nezadovoljenu potrebu da “ti trebaš meni”, ali toga nisam nekada smjela/mogla da budem svjesna. Tako duboko skrivena bol samoće i potisnuta potreba za drugim je skrivena od svjesnosti.
…Organizam će u jednom trenutku, a kada za to budemo spremni, “podići” simptome i uvesti nas u iskustvo panike kako bismo “vratili” sebi ono što nam je nekad pripadalo, a čega smo se odrekli u ime voljenja i prihvatanja
Primanje i prihvatanje
Ukoliko ovakve osobe iskoriste priliku da pogledaju “ispod” neprijatnih simptoma paničnog iskustva (intenzivnih fizičkih i emocionalnih reakcija), imaće priliku da se susretnu sa ranim nezadovoljenim potrebama da neko brine o njima i da se “nose sa emocijama” uz podršku drugih. Nadalje, imaće priliku da se možda po prvi put upoznaju sa onim dijelovima sebe koji su ranjivi i nemoćni, koji su ostali neviđeni i nepriznati jer su morali biti sklonjeni kako bi bili voljeni i uvažavani od strane bitnih Drugih. Najzad, formiranje identiteta koji obuhvata fragilnost, nemoć i ranjivost postajaće snažan sistem podrške u susretu sa svim onim iskustvima koje prevazilaze granice moći osobe.
Potreba da nas Drugi obuhvati i da dozvolimo da emocionalno zavisimo kroz primanje i prihvatanje umjesto hroničnog davanja, nije znak slabosti. Ukoliko se snažno opiremo takvom pokretu, organizam će u jednom trenutku, a kada za to budemo spremni, “podići” simptome i uvesti nas u iskustvo panike kako bismo “vratili” sebi ono što nam je nekad pripadalo, a čega smo se odrekli u ime voljenja i prihvatanja.
Autor: Marko Minić
dipl.psiholog/psihoterapeut
email: [email protected]
