Ilustracija
“Imam tu jednu osobinu koja me izuzetno nervira. Kada god se nađem u situaciji da se osjećam napadnuto, odmah krećem u protivnapad. Znam da nekad treba da zastanem, da razmislim. Međutim, ja ne mogu. Moram odmah da reagujem. A te ishitrene reakcije me vrlo često dovode u neprilike, kako u privatnom, tako i u poslovnom kontekstu. Zašto je meni toliko teško da stanem, da izbrojim do deset, da se smirim pa onda odgovorim? Isto se dešava i kada komuniciram preko poruka, mejlova, ne samo uživo. Ako sam pročitala poruku, odgovorim odmah iako znam da bih bolji, pristojniji odgovor napisala da samo malo zastanem.”
Želja da se promijene određena ponašanja jesu vrlo čest motiv da se klijenti jave za psihoterapijski rad. Oni se suočavaju sa određenim ponašanjima koja u sadašnjem trenutku opažaju kao da donose više štete nego koristi.
Uvjerenja
Na zahtjev da se pojasni to ponašanje klijenti ga uglavnom opisuju kao karakternu osobinu, kao nešto sa čim su se rodili, nešto što je oduvek prisutno. O tom ponašanju govorili su i roditelji. A naime, uglavnom je reč o uvjerenjima, mišljenjima, koja su stečena u ranom uzrastu, u primarnoj porodici. Riječ je o stavovima, mišljenjima, instrukcijama, koje dolaze iz primarnog okruženja, koje dijete nije analiziralo, proradilo, “sažvakalo”, već su ona “progutana”, prihvaćena kao apsolutna istina. Konkretni primjeri introjekcije lako se uočavaju u svakodnevnom roditeljstvu. Instrukcije kao što su “Sjedi lijepo za stolom”, “Ne smiješ da ideš sama kada je mrak”, “Djevojčice ne treba da se ljute”, “Ružan si kada plačeš”, na prvi pogled izgledaju bezazleno i mnogi roditelji ih izgovaraju, nesvjesni kakve dugoročne posljedice mogu da imaju za osobu koja je njima izložena. U primjeru opisanom na početku, klijentkinja postaje svjesna da je u ranom djetinjstvu uvijek slušala “Kako sve mora da se završi odmah, nema odlaganja. Ako odlažeš, onda si lijena.” Stoga i efikasni odgovori polaze iz tog uvjerenja, iako predstavljaju sada već neadekvatnu reakciju. Važno je napomenuti da klijentkinja kroz terapijski rad, uz podršku terapeuta dolazi do uvjerenja koje stoji u pozadini ponašanja, dakle, terapeutove interpretacije ovdje izostaju.
Kroz psihoterapiju, klijent će biti u prilici da osvijesti dato uvjerenje, da ugleda razne implikacije istog, tako da kasnije može da izabere da li će ga zadržati ili ne
Nisu sva uvjerenja koja su stečena u ranom uzrastu i usvojena kao istine loša. Zapravo, ona jesu važan dio našeg funkcionisanja. Zahvaljujući uvjerenjima koja se stiču u ranom razvoju, osoba usvaja socijalne norme i olakšano ulazi i savladava obrazovni sistem, lakše se integriše u radno okruženje. Ona zapravo predstavljaju formu učenja, koja može biti vrlo korisna za osobu. Vrijednosti koje njegujemo, razumijevanje morala, religije mogu biti u vrlo bliskoj vezi sa onim što je pojedinac dobijao tokom odrastanja u svom bliskom okruženju. Pitanje je koliko se određena uvjerenja slijede bez preispitivanja i na koji način to utiče na život pojedinca danas.
Svjesnost
Prvi značajan korak u psihoterapijskom procesu jeste svjesnost o datom uvjerenju koje stoji u osnovi određenog ponašanja. Klijentima često to ne bude dovoljno, žele odmah da iskorene uverenje kako bi se neželjeno ponašanje promenilo. Ono što se previđa jeste da to uvjerenje nije uvijek loše, i ne stoji u osnovi samo neželjenih ponašanja, već u nekim situacijama donosi (ili je ranije donosilo) dobrobit za klijenta. Kroz psihoterapiju, klijent će biti u prilici da osvijesti dato uvjerenje, da ugleda razne implikacije istog, tako da kasnije može da izabere da li će ga zadržati ili ne. Terapeut ne bi trebalo da ima upliv u odluci da li će klijent uvjerenje zadržati ili ne, to je klijentovo pravo.
Autorka: Ljubica Aničić, psiholog
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]
https://www.facebook.com/RazvojniCentarIntegra
https://www.instagram.com/razvojnicentarintegra/