NAŠE PRIČE SLAJDER

PIJANISTKINJA ANA VUJOŠEVIĆ UOČI KONCERTA U KIC-U: Moja baza će uvijek biti klasična muzika

21.02.2025. u 7:20

Pijanistkinja Ana Vujošević i Mauro Cecchin nastupiće 25. februara u 19 sati u Velikoj sali KIC-a ,,Budo Tomović” u okviru XI Festivala savremene klavirske muzike Forte Piano.

Tako će Podgoričanka u rodnom gradu izvesti djela Otorina Respigija ,,Rimske fontane”, Aleksandra Rozenblata ,,Končertino na dvije ruske teme” i Džefa Manukijana ,,Slike iz Jermenije”

Nada se naša sagovornica da će nastupom 25. februara posjetiocima ,,uljepšati makar nekoliko narednih dana”

Pojašnjava da se radi o djelima koja su izrazito zahtjevna kako tehnički, tako i u smislu mentalne zrelosti izvođača.

Pogled na svestranu biografiju Ane Vujošević zaista je impresivan. U ovom razgovoru smo obuhvatili tek djelić iz izuzetne karijere.

Naredne sedmice, 25. februara, nastupićete sa kolegom iz Italije Maurom Cecchinom u okviru XI Festivala savremene klavirske muzike FORTE PIANO. Koliko Vam znači koncert u rodnom gradu i u prostoru kakav je KIC ,,Budo Tomović”?

– Posljednji nastup u Crnoj Gori dogodio se 2019. godine, kada sam svečano otvorila XLVI Muzički festival mladih Crne Gore u svojoj matičnoj školi gdje i sada predajem klavir. Naredne sedmice će se taj osjećaj ponoviti, u jednoj većoj sali, pred većim brojem ljudi, sa žanrovski širim repertoarom, gdje ću se ovog puta u sastavu klavirski duo publici predstaviti izvodeći sasvim nepoznata i atraktivna savremena djela, i nadam se – uljepšati im makar nekoliko narednih dana.

Najavljen je i program koji ćete svirati. Nadahnjujuće i emotivno sigurno, ali koliko je ujedno u biti i izazovno svirati djela Rimska fontana, Končertino na dvije ruske teme i Slike iz Jermenije?

– Radi se o izrazito zahtjevnim djelima, kako tehnički, tako i u smislu mentalne zrelosti kao izvođača. Naš zadatak je da ova (u originalu) orkestarska djela približimo publici tako što ćemo na klaviru prenijeti sve nijanse i boje bogatog orkestarskog sastava, u čemu se ogleda naš najveći izazov kada je ovaj koncert u pitanju. Zanimljiv je i jedan kratak vizuelno-egzibicionistički momenat u završnoj kompoziciji koncerta ,,Concertino na dvije ruske teme”, u kojem po ukazanim instrukcijama kompozitora ustajem, nastavljam da sviram iznad svog klavirskog partnera, obuhvatajući najdublji i najsvjetliji registar klavira, što je izuzetno rijedak slučaj u sastavu klavirski duo, i uopšte u zajedničkom muziciranju.

Koje je Vama najinspirativnije djelo (može i pjesma) za sviranje od svih koja ste u karijeri odsvirali?

– Zasigurno Sonata A. Scriabin-a op.19 no.2

Na koji način je Mauro Cecchin upotpunio Vaše nastupe?

– Pored toga što smo kolege iz ranih studentskih dana i činjenice da smo prijatelji skoro dvije decenije, ,,proizvod” smo iste pijanističke škole. To u mnogome olakšava komunikaciju u smislu razmjene muzičkih ideja, načina sviranja, sigurnosti u tačnost izvođenja muzičkog teksta, i na kraju- pristupu zajedničkom projektu.

Ono što pronalazimo u Vašoj biografiji jesu impresivne činjenice koje govore puno o Vašem urođenom talentu za muziku – sa četiri godine završavate pripremni i prvi razred muzičke škole ,,Vasa Pavić”, crvena diploma na Državnom koledžu ,,Gnesin” i jedna od najboljih studenata profesora Zinaide Ignatjeve na Konzervatorijumu ,,Petar Ijič Čajkovski”. Koliko Vam znači to da su profesori već u tako mladoj dobi prepoznali Vaš izuzetan talenat i dali Vam već tada vjetar u leđa, kasnije ga potvrdili i čuveni ruski umjetnici i pedagozi?

– Mišljenja sam da sve što dolazi prirodno, a tiče se umjetničkog izraza-mora biti prepoznato. Da li je presudan tajming, sreća, ili nešto treće-vjerovatno je do pojedinca i njegovog individualnog puta. U mom slučaju se dogodilo sve što je ključno za uspjeh, a to je tajming (rani počeci), sreća (roditelji kao neizostavna i najveća podrška) i najbitnije- disciplina, talenat i ljubav prema muzici.

Maksim Mrvica, Ana Rucner, Luka Šulić, Stjepan Hauser, Miloš Karadaglić, Dejvid Garet i mnogi drugi umjetnici kombinuju savremenu sa klasičnom muzikom. Vi ste u Americi sarađivali sa gospel horovima, ovdje svirali u grupi Neon. Svirate, da napomenemo to, i bubanj. Kakvo je Vaše mišljenje o classical crossover muzici, kako to sve izgleda iz Vašeg ugla?

– Moja baza će uvijek biti klasična muzika. Vladanje ostalim instrumentima automatski tjera na žanrovsku šarolikost u smislu igranja sa sopstvenim muzičkim ukusima i izlazak iz ,,comfort zone” u čemu lično uživam, dok neke umjetnike može povesti u ,,komercijalniju” i ,,isplativiju” misiju, čiji nisam ljubitelj, iz prostog razloga što se akcenat daje na vizuelnom, na funkciji tjelesnog gesta, a ne na duhovnom momentu koji bi trebao biti suština izvođačkog procesa.

Nastupali ste na mnogim prestižnim mjestima. Ipak, od svih njih ne može se zanemariti, čini se, san svakog umjetnika – Carnegie Hall. Kakva Vas sjećanja vežu za taj nastup, pa i ulazak u samu dvoranu?

– Na koncertu pobjednika takmičenja The American Protégé International Music Talent Competitionu sastavu klavir/violončelo, imala sam čast nastupiti u poznatoj njujorškoj dvorani. Za mene je ovaj nastup tada bio jedan od ,,zadataka u nizu” poslije kojeg se moram vratiti Rusiji i ostalim ispitima, a sa ove tačke gledišta i u ovom stadijumu svoje emotivne zrelosti, sigurna sam da bih sam nastup sasvim drugačije doživjela.

Trivia je autorski projekat sa Nikolom Delibašićem. Muzika liječi, pa se upravo pošlo od toga, muzikoterapije, u ovom jedinstvenom albumu. Da li nastavljate s tim projektom ili je u planu sasvim novi i kakve su reakcije ljudi koji su ga slušali, s obzirom na naukom dokazanu ljekovitost muzike muzikoterapijom?

– Projekat je morao biti prekinut, s tim da je obnova saradnje uvijek moguća. Analogni autorski rad nad frekvencijama je veliki izazov za nekog poput mene, koja se svrstavam u klasične pijaniste stare ruske škole. U svakom smislu nespojivo, a interesantno zbog momenta improvizacije, koji gotovo da ne postoji u životu klasičnog pijaniste osim u dva slučaja: kada se desi greška u tekstu (u tom slučaju se izvođač mora dosjetiti na koji način će se vratiti na pravilne note, što nam govori o nužnoj improvizaciji), ili kada izvođač donosi kompoziciju u sasvim novom dinamičkom obliku i sa svakim novim nastupom je iznova otkriva. U autorskim radovima se kreće od improvizacije, bez prostora za sigurnost.

Kako se uklapa sport, odnosno brazilski džiu-džicu. streljaštvo, fitness, planinarenje, kite-surfing u sve ovo? Da li je to, pored odmora, na neki način građenje i održavanje mentalne snage?

– Zaista se radi o održavanju kako mentalne, tako i fizičke snage, doduše, potpuno nespojivih kategorija koje se čak ne slažu između sebe, a vjerujem da ih je sasvim nemoguće povezati sa životom jednog pijaniste. Vjerujem da se kod mene radi o balansiranju raznih izazova na dnevnom nivou.

Bojana Radonjić

Foto: Privatna arhiva