,,Plava noć”, 19. septembar, jesen, a Morača miriše na ljepša vremena, šteta što to mnogi primijete tek u proljeće, još ako bude evropsko…
Kapiten Aleksa Ilić, Džuvan Morgan, Rašid Sulejmon, Flečer Megi, Petar Minić, Andrija Slavković, Nikola Tanasković, Jogi Ferel, Ðorđije Jovanović, Mateo Drežnjak, Makinli Rajt, Udoka Azubike, Kenan Kamenjaš i trener Andrej Žakelj činili su tim Budućnost Volija za sezonu 2024/2025. Pridružio se ekipi u oktobru i Alen Omić, koji je nerijetko bio na meti kritika, ali nisu ni drugi bili ništa pošteđeniji. Dabome, kritika zna biti stručna, dobronamjerna, lijepa navijačka, ali šta ćemo sa onim većinskim uvredljivim, jer košarkaši su javne ličnosti, zašto ne bi morali da trpe sve to?! Bilo je dana kada je ,,mrtva trka” koji igrač će više biti izložen stručnim analizama ne baš stručnih mišljenika, jer kako se kaže ,,razumijemo se u mnogo toga, a najviše u sve”.
Počela je sezona, visoki ciljevi motiv svima, ali plavetnilo slabo popunjene dvorane umjesto šarenolikosti publike, skoro uvijek prazna press sala – čast (nama) izuzecima, dokaz da malo ko vjeruje u skupinu momaka koji ostavljaju srce na terenu – to može da potvrdi svako ko je pratio mečeve.
Uspjeh je prestiž, svi vole da budu dio njega, a malo ko podrška u preprekama do istog
Greške, nesrećno izgubljene utakmice, dešavaju se svima, a kamoli timu pred kojim je tek bilo vrijeme, a mnogi ga nisu gubili posebno onda kada treba da osude. Žurilo se onima koji su poručivali treneru Žakelju da mu je odzvonilo na klupi Budućnost Volija. Čini se ipak da to nije mnogo uticalo na slovenačkog stručnjaka koji je sklopio plavo-bijele kockice tako da i na plus 20 se svi podjednako bore za svaku loptu.
Osim Varvara i iskrenih navijača, koji su uvijek uz ,,plavo-bijele”, na nekoliko utakmica ove sezone atraktivni protivnici su donekle uslovili više prodatih karata. Postavlja se malo tužno pitanje u tom slučaju, dolazi li se tada jer ne vole protivnike ili vole Budućnost Voli?! Možda je i odgovor da je tada moderno biti u dvorani, jer živimo u vremenu čudnih vrijednosti.
Ipak, moraju se spomenuti i oni koji su položili ispit kada je podrška u pitanju, najmlađi navijači, kako iz Podgorice, tako i iz drugih gradova. Njihove emocije su najiskrenije, pa je lijepo čuti žamor sreće kada igrači priđu da se slikaju sa njima, bilo u dvorani ili izvan nje dok ih čekaju s onim posebnim sjajem u očima jer vide svoje junake sa terena.
Ti junaci sa terena, osim neospornog talenta, imaju još nešto što im niko ne može dovesti u pitanje i što je bitnije od svake pobjede: pristojnost, vaspitanje, poštovanje. Ekipa momaka među kojima nema sujete, iako su jedan drugome konkurencija, neminovno će kad-tad postići veliki uspjeh, jer nagrada svakome stigne po zasluzi, a oni ispunjavaju najbitnije ljudske i košarkaške kriterijume.
Slijede bitne utakmice i nadamo se najljepšem scenariju. Nesumnjivo će tada uslijediti priča da nam treba veća dvorana, neće biti dovoljno karata za najbolja mjesta za navijače rezultata, a ne tima. Uspjeh je prestiž, svi vole da budu dio njega, a malo ko podrška u preprekama do istog.
Valja podsjetiti da nije baš kratak put od ,,Plave noći” do regionalnih i evropskih visina, ali oni koji iskreno vole, podgorički su śever u leđa i onda kada malo ko vjeruje.
Nikolina Petrović