Vina Pesic
ART SLAJDER

STUDENT ARHITEKTURE I POETA ŠĆEPAN POPOVIĆ: Poezija je onome koji se naučio radovati ili tugovati uvijek inspirativna

Arhitektura i poezija naizgled ni približno slične, ipak imaju toliko toga zajedničkog, to dokazuje Nikšićanin Šćepan Popović, koji osim što završava studije arhitekture, autor je i dvije zbirke.

Šćepan je student Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, a četvrtu godinu studija proveo je na Politehnici u Bariju, dok će studije privesti kraju na Tehničkom univerzitetu u Bratislavi. Član je književnog kluba Poenta Poetika od njenog osnivanja. Poezija mu je objavljivana u brojnim zbornicima, antologijama i web stranicama. 

U razgovoru za MNE magazin Popović govori o prostoru kao inspiraciji, te koliko je mladim ljudima poezija inspirativna, kao i reakcijama čitalaca na njegovu zbirku ,,Zemlja Kurtalisana”.

Kada ste počeli da se bavite pisanjem poezije?

– Pisanjem poezije sam počeo da se bavim u završnim razredima osnovne škole kao posljedica velike želje da izrazim sebe kreativno, pa sam uz podršku nastavnice, a kasnije i profesorice u srednjoj školi, osvajao neke više domete svojim radovima. Volim da napomenem da prva pjesma koju sam napisao nosi naziv “Uvijek posmatrač” i čini mi se da je to neko određenje koje me je vodilo do sada.

Završavate studije arhitekture, koliko se prožimaju arhitektura i poezija?

– Da, uskoro počinjem svoj završni semestar i radujem se tome nakon toliko godina studija u kojima sam ipak uspio da pronađem dodirne tačke između dva, naizgled nedodirljiva svijeta, poezije i arhitekture koja se ipak dodiruju i prožimaju na nebrojeno načina. Sve što se dešava, dešava se negdje, u nekom prostoru. Književnost taj prostor opisuje dok poetika arhitekture čini njegovu srž.

Jednom prilikom ste rekli da Vam je glavna inspiracija prostor. Koliko je zahtjevno prostor pretočiti u poeziju?

– Davno sam čuo misao da književnici prostor opisuju, a arhitekte se u njega upisuju i čini mi se da ova misao ima svoje utemeljenje u jednoj nesuvisloj poetici života iz koje se neminovno crpi inspiracija usljed nesebičnog davanja i uzimanja iz jedne discipline u drugo i obratno u nekim neponovljivim ciklusima. Dnevna upućenost na misao o arhitekturi, prostoru, gradu i ljudima omogućila mi je da otvorim prozore inspiracije koje uspijevam sagledati na dubljem ili višem nivou svijesti i te misli jednostavno prevesti u pisanu riječ.

Na prošlim Nikšićkim književnim susretima Vaša zbirka je nagrađena, te je i štampana. Kakve su reakcije čitalaca?

– Da, na prošlogodišnjim književnim susretima je svijetlo dana ugledala zbirka pjesama pod nazivom ,,Zemlja Kurtalisana” kao posljedica nagrade na konkursu koji je raspisala Biblioteka Njegoš u Nikšiću. Reakcije do sada su odlične, pa čekamo one koje možda i neće biti takve.

Član ste književnog kluba “Poenta poetika”. Koliko je to uticalo na Vaš poetski razvoj?

– Poetski sam stasao u Kniiževnom klubu Poenta Poetika koji mi je pružio priliku da se u okviru njihove platforme predstavim široj publici. Član sam od njenog osnivanja i radujem se uspjesima Kluba i događajima koje uspijeva organizovati. Postojanje književnih klubova je od nemjerljivog značaja za doprinos kulturi i misli jednog grada, ali i društva u cjelini stoga mi je drago da baš u mom gradu postoji jedan od tako aktivnih klubova.

Smatrate li da su mladi ljudi dovoljno zainteresovani za poeziju?

– Mislim da poezija nikada nije bila dio masovne ili mainstream kulture i da je to jedna od njenih osobina koja ne mora nužno biti ni dobra ni loša. Ne vidim pretjeranu zainteresovanost mladih ljudi za pisanu riječ uopšte, ne samo za poeziju i mislim da je to posljedica tehnološkog “razvoja” društva i odsustva, prvo fizičkog kontakta sa pisanom riječju (knjigom), a zatim i odsustvo zainteresovanosti za jedan dublji, trajniji sadržaj koji knjige mogu ponuditi.

Koliko je poezija danas inspirativna mladim ljudima?

– Poezija je onome koji se naučio radovati ili tugovati uvijek inspirativna i njeno polje djelovanja je obuhvatnije nego što ga mi zamišljamo, iako se samo ona napisana poezija zna posmatrati kao istinska, ipak, to nije slučaj. Ona je svuda oko nas, i u nama, ukoliko naučimo posmatrati.

Pripremate li novu zbirku, ukoliko da, čime će biti inspirisana?

– Proces pripreme zbirke u mom slučaju nije onaj koji se dešava namjenski. Pišem, ne toliko aktivno usljed brzine vremena, pa tek onda kada osjetim da je to kraj jednog ciklusa, razmišljam o objedinjavanju tekstova u jedan širi, sveobuhvatniji i zaokruženiji opseg. I uvijek je inspirisana životom kao neposrednim iskustvom.

Nikolina Petrović 

Foto: Privatna arhiva