„Otkako ga više nema, imam doživljaj da je sve zamagljeno, da je sve stalo, da sam u nekom lošem snu iz kojeg nikako da se probudim, u kom je sve usporeno i prazno. U sebi ne pronalazim ništa što mi je ranije bilo važno, ne mogu ni da plačem, samo zamrznutost – ni naprijed, ni nazad. Ko da život posmatram kroz prozor i sve izgleda isto, ali za mene ništa nije isto, ni svijet, ni ljudi, a ni ja. Obaveze obavljam mehanički, ne učestvujem. Osjećam se kao stranac u sopstvenom
životu. Ne znam kako dalje, da mi se bar isplakati. Živa je samo duboka bol zbog njegovog odsustva. ”
Proces žalovanja
Ljudi svakodnevno doživljavaju gubitke. Gubici se mogu odnositi na smrt bliske osobe, razvod, raskid, kraj prijateljstva, zdravlja i sposobnosti, ali i na one manje vidljive gubitke poput nestajanja identiteta, snova, nadanja, očekivanja… Iskustvo gubitka, normalno prati proces žalovanja, koji je još Sigmund Frojd, prije više od sto godina, odredio kao mentalni proces oporavka od gubitka.
Psihoterapija omogućava, da ljudi suočeni sa gubitkom, budu podržani u procesu žalovanja. To ne znači oduzimanje i eliminisanje bola, već sigurno podržavanje
Žalovanje predstavlja složen proces koji se odvija u fazama, koje imaju svoja trajanja, i ne nužno, jasan poredak bez preklapanja. Prva faza nakon gubitka obilježena je pokušajima osobe da se zaštiti kroz odsijecanje preplavljujuće bolnog iskustva. Kroz nesvjesno smanjenje emocionalne i tjelesne osjetljivosti; kao što imaginarna osoba iz uvoda opisuje sopstveno iskustvo, organizam u ovom periodu nastoji da se zaštiti i potisne bol kako ne bi došao u kontakt sa intenzivnim emocijama gubitka. Naredna faza, obilježena je snažnim emocionalnim reagovanjem. Kada je osoba dovoljno podržana da može da se suoči sa gubitkom, nerijetko se prvo javljaju bijes i ljutnja na onoga koji ih je napustio – Boga, život, okolnosti, sudbinu ili druge ljude (često ljekare).
Osjećanja tuge i depresivnosti (ne depresije kao kliničkog entiteta), prisutna su paralelno, i tokom vremena postaju dominantnija u odnosu na ljutnju. Suze sve više zamjenjuju ogorčenost, a beznađe, očajanje, bespomoćnost, prate povlačenje organizma u “zimske pejzaže” sopstvene duše. Osoba, kao da negdje u dubini spoznaje da je dalje traganje za izgubljenim trošenje već iscrpljene energije. Ovakvo iskustvo najavljuje narednu fazu prihvatanja onoga što se desilo, što ne znači da je bol nestao, već da osoba pristupa dvojnoj lojalnosti – onome što je bilo i čega više nema i sa druge strane životu koji je tu i koji mora dalje da se nastavi. Kada se ova dvojna lojalnost uspostavi, proces žalovanja je pri kraju. Osoba pronalazi dubinu, kroz otkrivanje vrijednosti i bogatstva onoga koji je otišao; učeći da “nose”odsutne, krećući se sa povjerenjem dalje kroz život.
Podrška
Psihoterapija omogućava, da ljudi suočeni sa gubitkom, budu podržani u procesu žalovanja. To ne znači oduzimanje i eliminisanje bola, već sigurno podržavanje da se osjeti njegova punoća, što će paradoksalno voditi organizam ka iskustvu prihvatanja onoga što je bilo i istovremeno povjerenja u život koji mora dalje.
Autor: Marko Minić
psiholog/ psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: r.centarintegra@gmail.com