NAŠE PRIČE SLAJDER
MARIJA BABIĆ: Lajfkoučevi, ako izlaze iz domena ekspertize, mogu da uvedu klijenta u dublji emocionalni problem
Lajfkoučing je usmjeren na poboljšanje i razvoj potencijala osobe, ali nikako ne smije zalaziti u dublje emocionalne probleme i traumatska iskustva. Kada lajfkoučevi izlaze iz domena ekspertize, nastaje problem gdje, nekad i sasvim bez loše namjere, uvedu klijenta u dublji emocionalni problem, kazala je za MNE magazin psihološkinja Marija Babić.
Sa psihološkinjom smo razgovarali o pojavi koja je zabilježena u našem društvu da određeni pojedinci, koji nemaju adekvatne reference, pružaju pacijentima i psihoterapeutske usluge. Pojedini često istupaju u javnosti kao eksperti koji ,,mogu preko noći duboko da unaprijede nečiji život i riješe sve probleme sa kojima se pojedinac suočava”. Psihološkinja Babić je detaljno objasnila na koji način laička javnost može da prepozna opasnost tog terena, kojem, zbog očuvanja mentalnog zdravlja, ne bi trebalo da se primiče.
Kako gledate na pojavu lajf koučeva i sličnih pojedinaca koji obavljaju i psihoterapeutske usluge iako nijesu stručnjaci iz te oblasti i nijesu prošli kroz sistem obrazovanja?
– Nemam ništa protiv lajf koučeva ukoliko se svi držimo isključivo svoje ekspertize. Kada kažem ekspertiza, mislim da ona na prvom mjestu mora da postoji da bi uopšte govorili o bilo kakvom vrstu upoređivanja usluga koje svi mi iz pomagačkih djelatnosti pružamo.
Nama u većini slučajeva nije poznata ni razlika između psihologa, psihijatra, psihološkog savjetnika i psihoterapeuta, pa hajde da najprije to razjasnimo, prije nego se krenemo baviti ljudima koji nijesu usko povezani za ovu pomagačku oblast.
Psiholozi se uglavnom bave dijagnostikom, testiranjima, procjenama, a sve to u zavisnosti od oblasti u kojoj rade (firma, škola, centar za socijalni rad, zdravstvena ustanova itd.).
Psihijatri su ljekari sa specijalizacijom i jedino njima se možete obratiti za farmakoterapiju. Ovo je posebno važno jer postoje i ,,samoprozvani” stručnjaci koji daju sebi za pravo da često prepisuju određene vrste medikamenata, vitamina… klijentima.
I psiholozi i psihijatri mogu da se bave psihoterapijom ili psihološkim savjetovanjem ali isključivo ukoliko imaju dodatne godine edukacije iz određenog psihoterapijskog modaliteta.
Klijenti su jako sugestivni i često traže brzu pomoć, tzv. ,,magičnu instant pilulu”. Tada oni jako ozbiljno shvataju sve što osoba prekoputa njih kaže, često tražeći savjet kako da postupe u konkretnoj situaciji. Psihoterapeuti i savjetnici nikada ne daju savjete
Određeni psihoterapijski modaliteti dozvoljavaju da se profesionalci i iz drugih oblasti bave psihoterapijom ali samo nakon završetka kompletne edukacije, koja u prosjeku (i u zavisnosti od teorijske škole) traje nekih pet godina.
Posebno i na drugom kraju su lajfkoučing i slične pomagačke profesije, koje mogu pružiti šansu mnogo većem broju ljudi da se njima bave. Osnovna razlika je ta što je lajfkoučing usmjeren na poboljšanje i razvoj potencijala osobe, ali nikako ne smije zalaziti u dublje emocionalne probleme i traumatska iskustva, na primjer. Problem nastupa upravo ovdje, kada lajfkoučevi izlaze iz domena ekspertize, pa nekad i sasvim bez loše namjere uvedu klijenta u dublji emocionalni problem.
Ovdje ne bih pominjala ljude koji svjesno i bez edukacije vjeruju da rade kao profesionalci i isto tako svjesno nanose štetu slabije obaviještenim ljudima zarad slave i novčane nadoknade.
Koliko njihovi istupi mogu da budu izazovni ili opasni za populaciju?
-Izuzetno. Klijenti su, kada se nađu u nekom problem, jako sugestivni i često traže brzu pomoć, takozvanu ,,magičnu instant pilulu”. Tada oni jako ozbiljno shvataju sve što osoba prekoputa njih kaže, često tražeći savjet kako da postupe u konkretnoj situaciji. Psihoterapeuti i savjetnici nikada ne daju savjete.
Koja je Vaša preporuka i na koji način smatrate da se može riješiti ovaj problem?
– Edukacijom na nekom širem nivou i davanjem adekvatnih informacija o izloženom problemu. Važno je uvijek obavještavati klijente o njihovim pravima u psihoterapijskom procesu. Ja uvijek naglašavam da klijenti razgovaraju sa svojom terapeutom i o tome kako se u tom odnosu osjećaju. Bitno je da u tome ništa ne ,,trpite” i uvijek kažete što vam ne prija.
Da li ste, možda, zabilježili u praksi neki njihov istup i ako jeste kako ste reagovali?
– U praksi, meni je jako važno da najprije klijente pitam da li su imali prethodnog iskustva sa psihoterapijom. Ne da bi mi klijenti rekli kod koga su bili, već samo da vidim da li možda ima nekog otpora sa kojim ću morati da se susretnem. Pokazalo se da većina nepovjerenja i otpora u psihoterapijskom procesu potiče upravo iz ovakvih iskustava u kojima su klijenti, na primjer, bili pozivani na večere od strane terapeuta, pripisivane su im neke vitaminske injekcije, bili su u strahu od ,,terapeuta” ili su na neki drugi način kršili moralne norme koje se u ovom poslu moraju poštovati. Reagujem uvijek edukacijom o tome što taj psihoterapijski proces ustvari predstavlja ili bi bar trebalo da predstavlja. Klijentima je i tada potrebno neko vrijeme da se prilagode i ponovo ,,opuste” kako bi mogli da uđu u saradnju na funkcionalan način, ali uglavnom uspijemo da to prevladamo. Ovo me čini srećnom, ali i zabrinutom kada samo pomislim da je dosta ljudi koji su u problemu i dalje u ,,ordinaciji” nekoga ko za taj posao nije dovoljno stručan.
Foto: Privatna arhiva
