BILI SMO SLAJDER

PUTOPIS: Zapadna Srbija – odmor za dušu

5.10.2024. u 10:20

Grupa novinara sa prostora bivše Jugoslavije, na poziv Turističke organizacije Srbije, posjetila je zapadnu Srbiju. Jedina iz Crne Gore bila je predstavnica MNE magazina.

Već sa aerodroma dočekala su me topla lica domaćina, novinara i vozača. Priključili smo se na autoput Miloš Veliki i krenuli ka Zlatiboru. Prelijepi predjeli, puni zelenila nizali su se pred nama dok nam je vodič Vojko Mihalič govorio zanimljive detalje o Srbiji.

Već je bio mrak, pa nismo mogli u potpunosti da vidimo ljepote Ovčarsko-kablarske klisure, ali smo to nadoknadili pri povratku. Mihalič nam je rekao kako je puna manastira i da tu ljudi dolaze na hodočašće.

Zlatibor

Stigli smo na Zlatibor i odmah se osjetio benefit planinskog vazduha. Nakon ugodne večere i prospavane noći u divnom hotelu ,,Olimp”, vlasništvu Dragana Kićanovića, nije bilo iznenađenje što smo već na doručku naišli na ekipu košarkaša. Ovdje stalno pripreme imaju reprezentacije Srbije, a i poznate ličnosti za svoj boravak, kada su na Zlatiboru, biraju hotel ,,Olimp”

Iz hotela smo se tog jutra zaputili ka Gold gondoli gdje su nas dočekali direktorica Bojana Božanić i PR Slobodan Simić koji su nam dali mnoštvo interesantnih podataka.

– Zadovoljni smo. Gondola nije samo vožnja već mjesto susreta – istakla je Božanić.

Interesovanje je veliko.

– Idemo ka milionitom putniku. Svakog dana imamo aktivnosti, ljetnji bioskop, koncerte, kabaree, okrenuti smo zdravim stilovima života i zaštiti životne sredine. Planiramo i nove sadržaje. Počeli smo sa suvenir šopom, proizvodi su isključivo domaći, suveniri izrađeni u Srbiji – kazala je Božanić.

Kapacitet gondole, objasnila je, jeste 800 putnika po satu u 72 kabine. Svaka kabina može da primi deset putnika. Tri su prodajna mjesta, a najveće gužve su 2. januara, 1. maja i 1. juna.

Vožnja najdužom panoramskom jednosegmentnom gondolom na svijetu predstavljala je pravo uživanje. Pogled se tokom tih devet kilometara pružao preko divnih predjela, međustanice Ribničkog jezera, gdje nam je domaćin Slobodan Simić s ponosom objasnio da je nedavno tu održana revija dizajnera Igora Todorovića, sve do vrha ski centra Tornika. Ovom trasom je održan prvi Srpski festival hodanja, a Simić nam je pokazao i mjesto gdje će biti izgrađeni golf tereni i 20 fudbalskih terena po UEFA standardima. Biće tu i put do Mokre Gore, a imaju još biciklističke i pješačke staze.

Upravo na krajnjoj stanici Torniku vidjeli smo lijepu izložbu o tome kako je građena gondola. Domaćin mi je ispričao dvije priče, poprilično impresivne. Jedna od njih bila je vezana za Ljubivoja Ršumovića, a druga za mještanina ovog predjela.

– Znate za Ljubivoja Ršumovića? Ovo je njegov crtež kada je bio dječak. On je porijeklom iz zlatiborskog sela Ljubiša. Predvidio je izgradnju ove gondole. Sanjao je da se đaci voze od Donjeg do Gornjeg Ljubiša do škole vozom na nikakav pogon osim zemljine teže. Nazvao ga je lakomica. A ovdje je mještanin koji je pomogao da se izgradi gondola. Donosio je materijal uz pomoć volova. Svi su mještani bili za izgradnju gondole i pomagali nam – kazao mi je Slobodan Simić.

Samo nekoliko koraka nakon izložbe bili smo na najvišem vrhu Zlatibora – Torniku odakle se pružao prelijep pogled. Pored nas su bili Kinezi koji su sa divljenjem gledali predjele i slikali se na ljuljašci koja je okrenuta ka Zlatiboru.

Zlatibor smo upoznali i preko bogate i preukusne gastronomske ponude u ,,Konobi kod Milunke”, nakon čega smo prošetali gradom pored fontane koja je mijenjala boje, butika i kafića iz kojih se čula muzika uživo.

Stopića pećina

Poslije gondole vrijeme je bilo za posjetu Stopića pećini. Do ovog blaga došli smo stepenicama, s pogledom na gustu šumu. To je bio laki dio ovog puta. Povratak je bio pomalo ,,problematičan” zbog velikog uspona i broja stepenica, pa za one koji nemaju kondiciju nije baš to išlo tako glatko i lako. Ali, kada vidite ljepotu ove pećine, pomislite: ,,Vrijedjelo je”

Stopića pećina je 2005. godine postala spomenik prirode Republike Srbije. Nalazi se u zaseoku Stopići. Spada u jedan od površinsko najvećih otvora pećine na Balkanu. Sam pećinski sistem je dugačak 1.700 metara, a 400 metara je uređeno i ima obilježene pješačke staze. U planu je da se svake godine u pećini otvaraju nove etape i staze, kazao nam je Nemanja Mladenović iz Turističke organizacije Zlatibor.

Ulaz u pećinu visok je 18, a širok između 35 i 40 metara. 

Pećina se sastoji iz pet cjelina – Svijetle dvorane, Tamne dvorane, Sale sa kadama, Kanala sa kadama i Riječnog kanala. U pećini se nalazi i vodopad koji je jedan od većih, dužine oko devet i po metara.

Samo ime Svijetle dvorane govori o tome da je ime dobila po svjetlosti koja dopire u nju. Karakteristična je, istakao je Mladenović, po siparskoj kupi, uzvišenju koje je nastalo propadanjem lišća, drveća i kamenja kroz tri glavna otvora koja se nalaze iznad tog sipara.

Pokazao nam je na ulazu kupu koja se od 2009. godine naziva pseće groblje i ispričao nam zanimljivu priču. Tu je  pronađeno devet mumificiranih pasa. Postoje dva objašnjenja kako su tu dospjeli – prvo da su psi tokom lova propadali kroz dugure, a drugo da je lokalno stanovništvo godinama unazad svoje uginule pse donosilo i ubacivalo u pećinu. Kako u pećini nema bakterija, leševi su se mumificirali.

Druga interesantna priča jeste o jednom Božu. Najpoznatija dugura naziva se Božina dugura. Predanje kaže da se 1935. godine nakon jedne od svirki, lokalni pjevač Boža Janković vraćao noću pijan starim putem iznad pećine, propao kroz duguru i poginuo. 

Treća zanimljivost jeste da se Rus okupao u jednoj od kada u pećini. Ne treba, naravno, naglašavati da je to zabranjeno.

Ono što je svima bilo tužno vidjeti jeste da su pojedini posjetioci narušavali ljepotu i izuzetan značaj pećine time što su urezivali svoje inicijale.

Vrijedi svakako pomenuti i to da je Tamna dvorana najduža dvorana Stopića pećine. Dugačka je 98,5 metara i 2009. godine je bila u potpunosti prekrivena vodom.

Najviša tačka u pećini nalazi se na prelazu između Tamne dvorane i Sale sa kadama i tu je pećina visoka 25,5 metara. Nakon toga se dolazi do zaštitnog znaka pećine, bigrenih kada. U pećini ima, podsjeća Mladenović, više od 225 kada, a najduža se nalazi u Sali sa kadama.

U Kanalu sa kadama se nalazi osam kada. Najveća i najdublja kada se nalazi na kraju pješačke staze. Duboka je sedam i po metara i prepoznatljiva je po tome što se najveći stalaktit nalazi upravo kod nje. Visok je šest i po metara i ima prečnik veći od jednog metra.

Riječni kanal je dugačak 750 metara i u njemu u kišnim godinama postoji pećinski vodopad zvan Izvor života.

Muzej na otvorenom Staro selo Sirogojno

Nakon Stopića pećine put nas je vodio ka Sirogojnu. Tamo su nas već na ulazu dočekale vrijedne žene koje su plele ispred drvenih štandova na kojima su prodavale svoje izuzetne proizvode od vune, raznolikih motiva.

Pri pogledu na njih neminovno je sjećanje na Dobrilu Vasiljević-Smiljanić, ženu zbog koje su u Sirogojno dolazile svjetski poznate ličnosti, damu koja je promijenila tada život ženama Sirogojna. I ženu koja je, sasvim očekivano, odbila Pjera Kardena koji joj je dao nepristojnu ponudu, a to je da otkupi cijelu godišnju seriju njenih džempera, ali pod jednim uslovom, da makne s njih oznaku Sirogojno stajl i stavi svoju. Jedina je žena sa ovih prostora kojoj je UNESCO te 1997. godine dodijelio priznanje World Rural Women's Day. U ime svega što je dala ovome kraju, ustanovljena je u martu i nagrada ,,Dobrila”, a prva dobitnica upravo je ona.

Nedaleko od pletilja bili su izloženi gastronomski proizvodi.

Prvo na šta posjetioci nailaze kad ulaze u muzej jeste predivna crkva Svetih apostola Petra i Pavla iz 18. vijeka. Ikone je oslikao Simeon Lazović.

Spomenički kompleks crkve Svetih apostola Petra i Pavla  i Muzeja na otvorenom ,,Staro selo” 1983. godine stavljen je pod zaštitu zakona kao kulturno dobro.

Komisija koju je oformila Vlada Republike Srbije i Nacionalni savet za kulturu prepoznala je značaj posla kojim se ova institucija bavi, pa je 2013. godine Muzej proglašen za ustanovu kulture od nacionalnog značaja za Republiku Srbiju.

Kroz običaje nas je provela etnolog i muzejski savjetnik Snežana Tomić.

Kuća je, pojasnila je ona, mjesto gdje su se okupljali članovi velike porodice koja je mogla da broji od 15 pa do 50 i više članova. 

– Jedna kuća pripada dinarskoj kulturnoj regiji koja se prostire od Crne Gore preko Hercegovine, pa sve do Šumadije, a varijanta dinarske kuće je zlatiborska brvnara koja je ovdje u muzeju kod nas zastupljena. Koristili su prirodni materijal koji im je bio u okruženju – drvo, slama, kamen, zemlja. Na kamenu osnovu postavljani su zidovi koji se spajaju u ćert na krajevima, bez ikakvih vezivnih materijala. Ima veoma strm, četvoroslivni krov, sa koga snijeg zimi lako pada, da se ne bi natapao vlagom. Ono što kuća ima na vrhu, to je taj lijepo ukrašen kapić, dimnjak, po čemu se razlikuje od ostalih objekata u domaćinstvu – kazala je Tomić.

Objasnila je da je dvodjelna i da se sastoji od ,,kuće” i sobe.

Pored toga su tu vajati ili zgrade za spavanje.

– U domaćinstvu su dva takva objekta i grade se sinovima kada se ožene. Bio je običaj da, kada se rodi u kući muško dijete, već počinje da se priprema gradnja za takav objekat – rekla je Tomić.

Tu su još ambar, salaš, mljekar, pekara, te trapovi za smještaj povrća u zimskom periodu. Uz voćnjake gradili su privredne objekte, sušare za voće, kačare gdje su skupljali šljive i pekli rakiju. Stočarstvo je bilo glavna privredna grana. Ognjište je bilo simbol domaćinstva, vatra se nikada nije gasila, jer je bila izvor svjetlosti i toplote. Kada bi se vatra ugasila, to je značilo da više ne postoji života u tom domaćinstvu. Pripremali su uglavnom krompir, pasulj i kupus, povrće koje je tu uspjevalo.

Takođe, vodilo se računa da, kada se kuća gradi, glavna vrata budu okrenuta ka istoku, ka suncu, ka toploti.

Ovu zanimljivu posjetu završili smo ručkom u krčmi, a među specijalitetima bio je svadbarski kupus.
Nacionalni park Tara

Drugi dan boravka počeo je posjetom Nacionalnom parku Tara i gradu Bajina Bašta.

Prvi prizor nas je očarao – Kućica na stijeni na Drini, a pored nje ribolovac. Savršeno za jednog slikara.

Domaćin Ranko Milanović nam je objasnio da je cijela viralnost počela od trenutka kada je 2012. bila fotografija dana u National Geographicu, poslije toga fotografija mjeseca i na kraju godine je bila u ,,top pet”

Kuća je prvi put postavljena 1968. godine.

– Napravili su je dječaci, kajakaši, kao sklonište. Onda je to Drina odnijela jednom, pa su napravili bolju i to je tako išlo. Ovo je osma verzija. – rekao je Milanović.

Što se tiče same Bajine Bašte, Milanović objašnjava da je ovaj grad najveći proizvođač maline u Srbiji.

Posjetili smo i najkraću rijeku u Srbiji. Rijeka Vrelo ili Rijeka godine dugačka je 365 metara, koliko je i dana u godini. Izvire, kako domaćin kaže, iz podnožja Tare i uliva se u Drinu vodopadom visokim 14 metara.

Prostor Tare proglašen je Nacionalnim parkom 13. jula 1981. godine. Površina je tada bila 19.175 ha. Od 2015. park je proširen na 24.991,82 ha.

– Osnovni razlozi zašto je Tara stavljena pod zaštitu kao nacionalni park jesu na prvom mjestu očuvani šumski kompleksi. Negdje oko 80 odsto teritorije NP Tara je pod gustim šumama, uglavnom su to mješovite šume jele, bukve i smrče. U tim šumama postoji drvo koje se posebno izdvaja. To je Pančićeva omorika, vrsta četinara koji je Josif Pančić otkrio u mjestu Zaovine 1875. godine i dokazao da je to nova vrsta četinara za nauku i za svjetsku javnost. Njeno prirodno i jedino stanište jeste oko kanjona rijeke Drine – kazao je Milanović.

Planinu Taru odlikuje i veliki biodiverzitet sa 1.200 biljnih vrsta. Registrovano je 68 vrsta sisara, 150 vrsta ptica, 30 vrsta riba, 12 vrsta vodozemaca i 11 vrsta reptila. Zadnjih godina najviše pažnje privlači populacija mrkog medvjeda. Tu je i najznačajnije stanište divokoze i procjenjuje se da ima više od 400 jedinki. Vrsta koja je registrovana samo na dijelu planine Tare – Pančićev skakavac je vrsta skakavca koja ima mogućnost sezonski da mijenja boju.

Vidikovac Zelenika, izgrađen 2022. godine, je na 550 metara nadmorske visine, a ime Zelenika potiče od starog naziva za rijeku Drinu. Sa njega se pruža predivan pogled na rijeku Drinu, jezero i naselje Perućac, a u daljini se vidi i Bajina Bašta.

Protočna ,,Hidroelektrana Bajina Bašta” u Perućcu najveći je hidroenergetski projekat sagrađen na rijeci Drini, a puštena je u rad 27. novembra 1966. godine.

Od Šćepan polja, gdje Drina nastaje od rijeka Pive i Tare, pa do Rače bosanske, na svom krivudavom toku duga je 346 km.

Kada je Drina pregrađena branom dugom 460 metara i visokom 90 metara, stvoreno je Perućačko jezero  koje doseže sve do Višegrada i Andrićeve na Drini Ćuprije. Perućačko jezero je akumulaciono jezero koje se vodom snabdijeva iz rijeke Drine, površine oko 12,5 km² pri koti normalnog uspora, ukupne zapremine 345x106m³ vode, a dubine do 60 metara. Dužina akumulacionog bazena pri maksimalnom usporu  iznosi 55 km, najmanja širina je oko 150 metara, a najveća širina oko 1.000 metara.

Šarganska osmica

Bio je lijep osjećaj opet se nakon 14 godina vratiti u ,,Šargansku osmicu” i Drvengrad. Sjećanja su navirala kako je te 2010. godine vožnja izgledala kao da ste u nekom filmu Emira Kusturice, a kada se stiglo u Drvengrad, moralo se kamerom zabilježiti još jednom mjesto na kojem mi je Džoni Dep dao autogram.

Ali, da krenemo redom.

Legenda kaže da je čuveni Mitar Tarabić iz sela Kremna prorekao da će na ovom dijelu biti izgrađena pruga, koja će potom biti zaboravljena, te da će ponovo „oživjeti“, ali da neće putovati putnici radi posla nego zabave, odmora i uživanja.

– Proći će podosta godina, pa će se ljudi opet sjetiti gvozdenoga puta, te će se ispotekare obnoviti ovaj put. Samo njim do Višegrada neće putovati putnici radi potrebe posla, već ljudi od zabave serbez odmorišta i uživancije – proričanstvo kremanskog vidovnjaka Mitra Tarabića piše i na pozadini karte za vožnju ,,Šarganskom osmicom”

Kako kažu, ,,Šarganska osmica“ važi za jedinstveno graditeljsko remek-djelo u svijetu među prugama uskog kolosjeka. Ova pruga bila je žila kucavica i veza Evrope sa Jadranskim morem, povezivala je Beograd, Dubrovnik, Zeleniku, Sarajevo. U to vrijeme preko tunela i mostova išao je popularni ,,Ćira”.

Sada od Mokre Gore do stanice Šargan Vitasi voz prolazi kroz 22 tunela, preko pet mostova i pet vidikovaca, na ukupnoj razdaljini od 15.440 metara. Pravi jednu lijepu osmicu.

Staje na zanimljivim stanicama, jednoj koju je Emir Kusturica pravio za potrebe filma ,,Život je čudo”, drugoj pod nazivom ,,Ludi kamen”, na kojoj možete ovjekovječiti vezu s voljenom osobom, a tu je i Jatara na kojoj nikada nije prodata nijedna karta.

Ovdje je sniman i film Dragana Bjelogrlića ,,Montevideo Bog te video”.

Nakon vožnje ,,Šarganskom osmicom”, ručali smo u istoimenom restoranu.

Drvengrad

Pri dolasku u Drvengrad sreli smo veselu kolonu beranskih školaraca koji su Drvengrad posjetili tokom ekskurzije.

Ovo nestvarno etno selo ima ulice nazvane po ljudima koje, kako je isticao, Kusturica izuzetno cijeni, od trgova Dijega Armanda Maradone i Andreja Tarkovskog, sokaka Miodraga Petrovića Čkalje i Bogdana Tirnanića, do ulica Novaka Đokovića, Iva Andrića…. Tu su crkva posvećena svetom Savi, vrtić, galerija, press centar, knjižara, suvenirnica, hotel, teniski tereni, restorani, Kapor bar, ,,Kod Ćorkana”, ,,Prokleta avlija”, ,,Viskonti”, amfiteatri ,,Prokleta avlija”, ,,Noam Čomski” i ,,Gavrilo Princip” i teatar ,,Stenli Kjubrik”. Tu je i jedan ,,zatvor”.

Prelijepe brvnare prenošene su iz okolnih zlatiborskih sela.

U Drvengradu se prodaju i služe isključivo domaći proizvodi.

Ovdje Kusturica i živi i osmišljava izdanja čuvenog filmskog festivala ,,Kustendorfa” na kojem gostuju svjetski priznati režiseri i glumci.

Šetnja Drvengradom je šetnja kroz prošlost i budućnost.

Dan smo završili posjetom Sjenici koja se ubraja u najhladnija mjesta Evrope u zimskom periodu. Pogled s prozora jedinstvenog hotela ,,Borovi”, u kojem nas je dočekala izuzetno ljubazna domaćica, bio je prelijep, od borove šume do jezera i pješačke staze. Ono po čemu je još unikatan jeste da se u njemu uopšte ne služi alkohol, niti jedna jedina kap. Hrana je u potpunosti domaća, sa farme vlasnika hotela, a za spoj ukusne sjeničke i turske kuhinje upravo su zaslužni sjenički i turski kulinarski šef.

Uvačko jezero

Za kraj naše ture ostavljeno je Uvačko jezero, dugo 26 kilometara. Najveća dubina je 108 metara. Nadmorska visina na jezeru je 985 metara.

Tura traje tri i po sata, ali vrijedi svaki sekund, posebno uz sjajnog vodiča kakvog smo mi imali – Nedeljka Šekularca, porijeklom je iz Crne Gore.

S puno znanja i šarma vozio nas je jezerom i pričao nam o njemu.

Rezervat Uvac osnovan je 2006. godine odlukom Vlade Republike Srbije, prvenstveno zbog zaštite bjeloglavog supa, ali i ostalih vrsta biljaka i životinja, ističe Šekularac.

Površina rezervata je 11.845 hektara. Prostire se na opštinama Sjenica i Nova Varoš. U sklopu rezervata nalaze se tri jezera – Sjeničko odnosno Uvačko, Zlatarsko i Radoinjsko. Jezero je akumulaciono i nastalo je izgradnjom brane 1979. godine.

Dok nam je govorio o bjeloglavom supu, ova prelijepa ptica raširila je svoja krila i letjela, kao da je htjela da pozdravi nove posjetioce.

Ovdje je najveća kolonija bjeloglavog supa na Balkanu.

– To je vrsta lešinara. Hrani se isključivo uginulim životinjama i njihovo nestajanje je počelo nakon Drugog svjetskog rata, zbog trovanja. Ovdje je 1992. godine ostalo svega sedam jedinki nebeskog kralja. Od tada do danas, populacija se povećala i broji više od 500 jedinki. U Evropi smo drugi posle španske kolonije – priča Šekularac.

Ovdje ima i 26 vrsta ribe, više od sto vrsta ptica. Na Zlatarskom jezeru snimljena je i štuka kamenjarka. Imaju i medvjede, vukove, divlje svinje, srne, zečeve, jazavce i jelene.

Sa jezera smo na trenutak prešli na kopno i poprilično se umorili penjući se stepenicama do Ledene pećine.

– Ovo vam je besplatan aerobik – našalio se Šekularac.

Kroz pećinu smo išli sa baterijskim lampama. Kako je temperatura u njoj konstantno osam stepeni, tako je i, razumljivo, izuzetno klizava, pa je potrebno biti veoma oprezan dok hodate po njoj.

Pećina je sastavni dio Ušačkog pećinskog sistema koji se sastoji od Ušačke i Ledene pećine. Njih dvije idu paralelno dva kilometra i 400 metara i poslije se spajaju sa jamom Bezdana. Sistem je dug šest kilometara i 185 metara.

Unutar Ledene pećine je najveće zimovalište slijepog miša. Tu se nalazi devet vrsta slijepih miševa, a potencijalno još četiri nove.

U Crvenoj dvorani je kameni vodopad crvene boje. Boju dobija zbog cinka i bakra, koji se ovdje nalaze. 

– Za ovu vodu kažu da je ljubavna. Mogu da vam kažem da ne radi – našalio se Šekularac i izazvao smijeh grupe.

Druga dvorana, Dvorana sijenki, bila je impozantna. Šekularac kaže da je jedna djevojka pri pogledu na sijenke na stijeni rekla da su joj nalik Hramu svetog Save i Krivom tornju u Pizi. Na jednoj stijeni pokazao se lik Hitlera, neki su vidjeli Čarlija Čaplina. Na sljedećoj je to bio Nikola Tesla. Na trećoj čak Djeda Mraz. Ova igra sijenki bila je fascinantna.

Vrijeme je nakon ove ture bilo za ručak, pa smo svratili u ,,Vilu Jelenu”, iz koje su svi otišli puni utisaka zbog izvrsne hrane.

Tura je završena u Beogradu, boravkom u prelijepom hotelu ,,Calisi”, raznovrsnom noćnom životu i sjutradan posjetom Kalemegdanu.

Bojana Radonjić