ART PREPORUKA
129 GODINA OD ROÐENJA JESENJINA: ,,Vaš sin najbolji pjesnik u Rusiji”
Foto: Ekaterina Grub/WIKIPEDIA
Jedan od najvećih i omiljenih ruskih pjesnika 20. vijeka Sergej Aleksandrovič Jesenjin rođen je na današnji dan 1895. godine u Konstantinovu.
Jesenjin je sebe smatrao ,,pjesnikom sela” zbog svog porijekla.
Poeziju je počeo da piše sa devet godina, a nakon završene škole preselio se u Moskvu, u dječijem časopisu ,,Mirok” su objavljene njegove prve pjesme 1914. Prvu zbirku pjesama “Radunica” objavio je 1916. godine.
Jesenjin je bio i boem, često je boravio u kafanama gdje je recitovao.
Tri puta se ženio, Zinaida Rajh je bila njegova prva supruga, nakon toga upoznao je američku plesačicu Isidoru Dankan, koja je bila 18 godina starija od njega, ona je bila njegova najveća ljubav, a preminula je tragično kada joj se šal obmotao oko točka otvorenog automobila koji je vozila i udavio je. Unuka Lava Nikolajevića Tolstoja, Sofija bila je njegova treća supruga.
U jednom peterburškom hotelu 28. decembra 1925. godine, u stanju nervog rastrojstva tada tridesetogodišnji Jesenjin je izvršio samoubistvo.
Neke od najpoznatijih Jesenjenovih pjesama su: ,,Pjesma o keruši”, ,,Molitva za umrle”, ,,Ispovjest mangupa”, ,,Pismo majci”, ,,Do viđenja, druže moj”…
Sergej Aleksandrovič Jesenjin – ,,Ispovjest mangupa”
,,Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.
Ovo je najveća ispovjest
jednog mangupa do sada.
Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.
I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proletni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas, da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.
O jadni, jadni seljaci!
Zacjelo poružneste, patite
u strahu od boga i pokislih usjeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.
Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se seti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep venčanice.
Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.
Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?
A ti, moj dragi,
verni šarove?
Od starosti i sipljiv i slep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hleb ukrasti,
da bismo ga naizmence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.
Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.
Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore…..
Voleo bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da….
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu ko da mreti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da bitange pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.
Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.”
Mn.M.
