Pjesme Igora Panića Nuccija broje milionske preglede na YouTubeu. Od ,,BeBo”, ,,Uđi na WA”, ,,Hawanae” do ,,Bambi” Put do ovog uspjeha nije bio lak.
Njegov boravak u Budvi iskoristili smo da razgovaramo o jednoj svesci u koju je zapisao prve tekstove i rime, a koju čuva i danas, o digitalizaciji muzike, repu, glumi, video-produkciji, novom albumu i, za kraj, njegovom pogledu u budućnost.
U jednom intervjuu rekli ste kako još od trećeg osnovne čuvate svesku u kojoj ste zapisali prve tekstove i rime. Kada je sada pogledate i pomislite na put koji ste prešli od prvih tekstova do danas, kakav je osjećaj?
– Stvarno probudi neke uspomene i nekako pokaže koliko je zapravo bio dug put, koliko god ljudima djelovalo da je bilo preko noći. Ta sveska mi i dalje stoji u stanu tamo gdje sam odrastao. Ne srećem se često s njom, ali baš zato su još emotivniji susreti kad je uzmem u ruke. Prije godinu sam je otvorio, čitao te tekstove i ostalo. Ona i spolja izgleda totalno tinejdžerski, sjekao sam tada iz časopisa omiljene izvođače, recimo Snup Doga, 50 Centa i ostalo. Stvarno me podsjeti koliko smo cio život dali u ovo i da je to moj dječački san od osnovne škole, sve ovo što se sada dešava. Tako da, osjećaj je neopisiv.
Koliko su Vas upravo ti teški počeci ojačali za prevazilaženje svih budućih prepreka?
– Pa jesu. Očeličiš se dosta mlad zato što meni je najveća barijera bila ta socijalna, društvena. Kada ti imaš 12, 13, 14 godina i onda snimiš pjesmu, to nije bilo kao sada. Ja sam prvu pjesmu snimio 2010, 2011. Tada je to bilo šok, kao: ,,Šta ti sad snimiš pjesme?” Sada je to dostupnije i normalnije, a tada je to bilo baš onako kontraverzno i bilo je tu mnogo prepreka. Najviše tih socijalnih, društvenih, gdje te niko ne shvata ozbiljno, svi: ,,Šta glumi ovaj? I zato što se tako rano očeličiš, danas ne može da me dotakne ništa od tih komentara i sajber bulinga. Tako da, sve ima svoje.
Upoznali ste kroz odrastanje old school. Koliko se možda i izgubila sva ta ljepota muzike uslijed tehnologije, vještačkih tonova koje ona proizvodi?
– To kad ljudi pričaju u kom smjeru je otišla muzika, ja mislim da generalno na svim poljima života se dešava neka revolucija i digitalizacija. Meni je najveća čar muzike što na svaku notu, na svaki zvuk, melodiju, kako god da je ona producirana i napravljena, niko ne može da ostane ravnodušan. Može da se svidi ili da se ne svidi. U muzici ne postoji ravnodušnost i mislim da emocija ne može da se izgubi digitalnom revolucijom i načinom proizvodnje muzike. To nije uticalo na gubitak duše. Jedino što je hiperprodukcija, pa se sad malo obraća pažnja na kvalitet.
Rep je uvijek bio specifičan izraz, muzika istine, s obzirom da ti tekstovi potiču s ulice, onoga što umjetnik proživljava unutar bića kada gleda svijet oko sebe…
– Rep je ritam i poezija. To znači da imaš neki ritam preko kojeg možeš zapravo da pričaš. Kao poezija, da nešto iskažeš. U mom slučaju, moja muzika je dosta komercijalna danas i više se bavi širokim društvenim temama. Nije toliko lična ili društveno angažovana. S jedne strane i jeste, ali, priča o komercijalnim stvarima. Andergraund muzika i dalje ima lični pečat i obrađuje teme koje je rep obrađivao prije 20, 30 godina.
Kako Vama izgleda današnji svijet?
– Dosta brz, haotičan. Mislim da je to neki balon u koji smo upali i da iz njega nema izlaza. Znam ja po sebi. Pokušavam nekad da se malo usporim. To je bukvalno nemoguće. Ima dosta laži, dosta maske, dosta sreće na sve strane, a zapravo mislim da to nije tako. Čudno neko vrijeme, ali neću sad da zvučim kao da imam 60 godina, treba da budemo svjesni samo vremena u kojem živimo i da probamo da izvučemo najbolje iz njega.
Gluma je još jedan vid umjetnosti kroz koju izražavate svestrani talenat. Što Vam ona pruža?
– Ja sam imao jedno glumačko iskustvo do sada. To je u seriji ,,Klinč”, gdje sam glumio sebe. Zanimljivo iskustvo, totalno neki drugi način izražavanja u odnosu na muziku. Glumio sam u tri sezone. Tek u trećoj sam, možda da kažem, zadovoljan kako je to otprilike ispalo. Mislim da sam bio poprilično dobar za to prvo glumačko iskustvo. Bilo je dosta zahvalno što sam glumio sebe. Nisam morao da tumačim nekog lika. Ne vjerujem da će gluma da bude ikada moja primarna profesija, ali, volio bih, eto, ponekad, ako dođe još neka ponuda, a ja se u tome pronađem, da imam još neki glumački angažman.
Još jedan važan dio jeste Tsunami video-produkcija, čiji ste dio sa bratom Markom. Između ostalih, potpisujete spotove i za Sergeja Ćetkovića. Koliko Vas ispunjava rad na spotovima?
– To sam pokrenuo u srednjoj školi, da se interesujem i za fotografiju, kameru i snimanje, montažu. ,,Tsunami produkcija” i dalje radi. Evo, ja sad pripremam album koji treba da izađe u oktobru. Imam 12 novih pjesama. Dva spota na albumu mi je radio brat, s kojim sam osnovao ,,Tsunami produkciju”. To mi je dosta doprinijelo da se danas bolje snalazim u svemu ovome, jer sam bio iza kamere dosta dugo.
Što možete još reći o novom albumu? Da li možete da nam otkrijete naziv, saradnike?
– Evo, mogu da kažem – biće sa Sanjom Vučić treći duet. Na kraju je ispalo da radimo jednom godišnje duet – bio je ,,Đerdan” ‘22, ,,Ruzmarin” ‘23. i evo sad ćemo još jednu saradnju da imamo na mom albumu. Radilo se na njemu dugo. Biće to skoro godinu u oktobru. Jedva čekam da ljudi vide taj album. Bilo je malo i naporno, ali volim ovaj posao. Ima za svakoga ponešto. Rolerkoster žanrova, tako da prolaziće ljudi kroz svašta dok ga budu slušali.
Svestrani ste i uvijek u potrazi za pomjeranjem granica. Što Vam Vaš pogled u budućnost govori, što tamo vidite?
– Vidim još mnogo rada i imam još neke ciljeve koje želim da postignem. Koncerti i možda još neki glumački angažman, neke saradnje, internacionalne, koje treba da se dogode. To je neka bliža budućnost. A za dalju budućnost vidim porodicu, mir i dosta laganiji tempo života. Valjda sad mora da bude ovako brzo da bi poslije bilo laganije. Mir, mir, mir, mir i mir i neka kuća negdje i nešto tako, totalno kontrast od onoga što je sada.
Bojana Radonjić
Foto: Boris Šekularac