NAŠE PRIČE SLAJDER
EDO FERAGAMO (SLY THE BAND) ZA MNE MAGAZIN: Ako želiš da ostvariš san, moraš naporno da radiš
Italijanski multiinstrumentalista i producent Edo Feragamo nastupiće večeras na Rubix festivalu sa sastavom koji je osnovao u januaru ,,Sly The Band”.
To je bio povod da danas razgovaramo sa njima o ovom projektu.
Foto: Nikola Čović
Kajen Nolak kao specijalni gost rekao je da se sve postiže napornim radom.
– Ja sam iz Njujorka. Edo je moj ,,brat”, on me je doveo ovdje. Rekao je: ,,Moraš da dođeš.” Divno je sarađivati s njima. Imamo odličnog bubnjara, super basistu. Odlična je energija među nama, izuzetni su ljudi. Sve što želite da postignete, napornim radom ćete učiniti – poručio je Kajen Nolak.
Sa Edom Feragamom smo pričali još o pjesmama, tome da li je blagoslov ili teret biti dio porodice modnog velikana Salvatorea Feragama, ali i kome je pripadala ta prva gitara koju je njegova majka našla u kući i poklonila mu je.
Kakve utiske nosite iz Crne Gore?
– Moram da kažem da sam bio veoma prijatno iznenađen kada sam stigao. Sletio sam u Dubrovnik i vožnja do ovde bila je prepuna predivnih predjela, ali nisam znao da ću tu pronaći tako razvijeno i dobro čuvano mjesto. Vrlo elegantno. Sve je lijepo. Ljudi su izuzetno ljubazni. Veoma sam srećni što smo ovdje.
U bendu imate bubnjara koji je kulinarski šef. Kako on ocjenjuje hranu u Porto Montenegru?
– (smijeh) Nažalost, Andrea Belfjore nije mogao da bude tu sa nama. I dalje je u bendu, ali nije bio u mogućnosti da dođe. Imamo drugog odličnog bubnjara Đuzepea Sainata, koji pravi odlične karbonare. Tu je i basista Andrea Zanobi. ,,Sly The Band” je kolektiv muzičara koje vodim ja sopstvenom vizijom pravljenja muzike i pisanja pjesama. Zaista uživam u okupljanju različitih umjetnika i talenata. Na primjer, imamo ovdje Kajena Nolaka koji je, prije svega, moj drag prijatelj i brat u muzici. Dugo godina smo zajednički stvarali muziku. Kada sam počinjao s ovim projektom, nisam ga mogao uraditi bez njega, jer donosi takvu energiju, vibracije i ritam grupi. To je ono što zaista volim kod ovog projekta. Kolektiv je rotirajućih muzičara. Možemo da sarađujemo sa različitim umjetnicima. Zato je dobro ispalo na kraju. Andrea, nažalost, nije mogao da dođe ovoga puta, ali, imamo drugog bubnjara – nikakav problem. Šou se mora nastaviti.
Što Vas je nadahnulo da oformite ovaj projekat nakon povratka sa studija na Berkliju?
– Nakon što sam mnogo godina bio solo izvođač, duboko u sebi znao sam oduvijek da želim da oformim bend. Kada bih nastupao, uvijek bih pozvao grupu. Tip muzike koju pravim bolje se slaže uz bend nego uz solo izvođača. Kada sam se vratio u Italiju, pomislio sam Dobro, evo me u domovini i ovoga puta ću istinski da se fokusiram na to da stvorim zvuk koji najviše volim bez razmišljanja o komercijalnom aspektu. Rekao sam sebi: Ovoga puta će muzika biti vođa i pustiću da ona izrazi na najbolji način to kako se osjećam iznutra. Muzika nije stvar ega, ja smatram sebe poniznim slugom muzike. Na primjer, ako imam viziju za neku pjesmu, a onda basista Andrea dođe, kažem mu: ,,A da to odsviraš ovako?” A onda: ,,Znaš šta, mnogo je bolje ovako.” Stvar je u komunikaciji, saradnji, razmjeni ideja koje projektu daju vrijednost u cjelini.
Počeli ste s obradama. U kakvoj inspiraciji i atmosferi stvarate sada autorske pjesme?
– Počeli smo s obradama zbog privlačenja pažnje. Projekat ,,Sly The Band” smo pokrenuli prije nekoliko mjeseci bukvalno od nule, jer smo svi imali karijere kao solo izvođači. Kada počnete od nula pratioca na Instagramu, nula pretplatnika na YouTube kanalu, nula na Spotifyju, smatrao sam da je bolje da prvo imamo nekoliko obrada kako bismo postavili atmosferu i energiju, da učinimo da publika razumije što je svrha ,,Sly The Banda” i koji je to zvuk koji donosimo. Te tri obrade su bile prvi potez u stvaranju kasnije autorske muzike. Objavili smo dvije autorske pjesme ,,Other Side” i ,,You Can't Blame Me”. Objavljivaćemo po jednu pjesmu na svakih mjesec, mjesec i po. Volimo rokenrol, ali kombinujemo i različite uticaje. Na primjer, Kajen je izuzetan hip-hop umjetnik i reper. Savršeno se uklapa u rok, a kombinovanje tih hip-hop elemenata donosi mnogo energije i ja to obožavam.
Foto: Nikola Čović
Čija je gitara bila koju je Vaša majka pronašla na tavanu?
– Kada sam imao 12 godina gledao sam film ,,Škola roka” (School of Rock) sa Džekom Blekom. Prvi put sam čuo zvuk električne gitare i bio sam potpuno opčinjen njime. Zadivljen. Sjećam se da je majka, kada mi je bilo pet, šest godina, imala klasičnu gitaru i svirala mi je. Uzeo sam s 12 godina gitaru i počeo da sviram. Zatim sam išao na časove gitare. Zavolio sam muziku. Do 15. sam godine znao da će muzika ostati u meni i sa mnom zauvijek.
Odrastanje u porodici Salvatorea Feragama da li za Vas predstavlja blagoslov, teret ili i jedno i drugo?
– Definitivno je blagoslov, ali i, ne bih rekao teret, već odgovornost. Odrastajući kao Feragamo bilo je prelijepo, ali i žestoko, jer imate reputaciju koju morate da očuvate. Većinom sam izuzetno zahvalan na porodici, jer oni mene jesu voljeli, ali bilo je i strogoće. Istinski su me naučili što znači naporno raditi kako biste postigli ciljeve. Ništa ne dolazi ,,na gotovo”. Moj djed je stvorio to što je stvorio sam, ni iz čega, jer je imao san. Cio svoj život, dok sam odrastao, bio je Ako želiš da ostvariš san, moraš da naporno radiš na tome. Ništa ne dolazi odozgo i ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo. Posebnu su pažnju posvećivali detaljima. To su bile lekcije koje sam naučio.
Bojana Radonjić
