Godine 1173. otpočela je izgradnja tornja od bijelog mermera koji je trebalo da bude zvonik za kompleks katedrala u Pizi, u italijanskoj pokrajini Toskani. Nakon pet godina, kad je završen treći od planiranih osam spratova, temelj tornja počeo je neravnomjerno da se sleže na podlozi sačinjenoj od pijeska, gline i školjki, što je rezultiralo vidljivim nagibom ka jugu. Ubrzo nakon toga izbio je rat između Pize i Đenove, čime je izgradnja tornja odložena za cio vijek. Ovaj vremenski period dozvolio je temelju da učvrsti svoju poziciju, što je vjerovatno spriječilo prevremeno rušenje zvonika.
Kad je gradnja nastavljena, glavni inženjer Đovani di Simone pokušao je da zaustavi krivljenje tako što je na kraćoj strani dodao još građevinskog materijala koji je trebalo da podupre građevinu, međutim, ta težina je počela da vuče toranj koji se nakrivio još više. Gradnja tornja zvanično je završena oko 1370, ali je njegovo krivljenje samo nastavljeno tokom narednih šest vjekova, što postaje zaštitni znak ove građevine. Uprkos različitim tehnikama da se zaustavi, toranj je nastavio da se krivi oko 1.30 milimetara godišnje, što je povećalo opasnost od rušenja. Do 1990. spomenik je bio nakrivljen četiri metra od normalne linije i tada ga zatvaraju za posjetioce i uklanjaju zvona iz njega, a inženjeri počinju sa opsežnim reparacijama kako bi se građevina stabilizovala.
Izvlačenjem zemlje i dodavanjem protivtegova sjevernom dijelu kule, nagib je smanjen za oko pola metra. Nakon ponovnog otvaranja kule 2001. godine nagib je nastavio da se smanjuje, a 2008. je senzorima utvrđeno da se krivljenje kule zaustavilo. Inženjeri vjeruju da će Krivi toranj u Pizi ostati stabilan u narednih 200 godina, osim u slučaju jačeg zemljotresa ili nekih nepredviđenih katastrofa.
Izvor: kafenisanje.rs