MAGAZIN PREPORUKA
NA DANAŠNJI DAN: Dvije stotine godina od smrti Džordža Gordona Bajrona
Foto: Historic UK
Engleski pjesnik Džordž Gordon Bajron preminuo je 19. aprila 1824. godine od malarije u Misolongiju. Imao je 36 godina. Ovim je potvrdio proročanstvo svoje majke koja je još 1801. tvrdila da će njen sin umrijeti u 37. godini.
– Pa ipak, tu je Bajron umirao, ali ne u slavi, već u delirijumu, sa beskorisnom gomilom ljekara i slugu, usred vavilonske mješavine engleskog, italijanskog i grčkog jezika i uz poklič grmljavine napolju. „Napola nasmijan“, izvijestio je jedan posmatrač, čovjek na samrti je rekao, „Questa è una bella scena“. Ili: ,,Kakva lijepa scena.” – navodi se u spisima o posljednjim minutima života lorda Bajrona u kojima je viđena sva srž karaktera i samog bivstvovanja ovog pjesnika.
Romantičar, buntovnik, esteta, beskrompromisna figura tog vremena svojim djelom bio je nadahnuće ostalim piscima poput Puškina, Ljermontova, Lamartina i drugih.
Nama je, takođe, tokom proputovanja, ostavio prelijepe i vječne riječi, napisavši:
– U trenutku postanka planete, najljepše spajanje zemlje i mora dogodilo se na crnogorskoj obali.
Svijetu je dao djela kakva su „Hodočašće Čajld Harolda“, „Don Žuan“, „Ona hoda u ljepoti“, „Manfred“ i „Kain“.
She walks in beauty, like the night
Of cloudless climes and starry skies;
And all that’s best of dark and bright
Meet in her aspect and her eyes;
Thus mellowed to that tender light
Which heaven to gaudy day denies.
One shade the more, one ray the less,
Had half impaired the nameless grace
Which waves in every raven tress,
Or softly lightens o’er her face;
Where thoughts serenely sweet express,
How pure, how dear their dwelling-place.
And on that cheek, and o’er that brow,
So soft, so calm, yet eloquent,
The smiles that win, the tints that glow,
But tell of days in goodness spent,
A mind at peace with all below,
A heart whose love is innocent!
Bajron je rođen u aristokratskoj porodici. Lord je postao kada je imao deset godina. Otac, Ludi Džek Bajron bio je kockar, prevarant, ljubitelj žena, pa je tako nakon smrti u nasljedstvo supruzi i Džordžu ostavio dugove, spiskajući za života svo ženino nasljedstvo.
Lord Bajron volio je životinje, a nikako pravila koje je nametalo društvo, a najbolji prikaz toga je kada mu je na univerzitetu u Kembridžu rečeno da je isključivo zabranjeno unošenje pasa, on sljedećeg dana u dvorište te ustanove uveo medvjeda. Silno se zabavljao šetajući s medvjedom, koji je bio pripitomljen i plašio studente i osoblje univerziteta, navodi se u spisima. Čak je svog medvjeda predložio za dobijanje stipendije i tako ismijao ovo pravilo.
Prijatelj, takođe pjesnik, Persi Šeli piše da, dok je bio u posjeti lordu Bajronu u Raveni, u njegovoj kući vidio je na stepenicama „pet paunova, dva zamorca i egipatskog ždrala“. Uz to, bilo je tu „deset konja, osam ogromnih pasa, tri majmuna, pet mačaka, orao, vrana i soko“
Bio je jedan od prvih ,,selebritija”, a supruga Anabela nazvala je pomamu za njim bajronmanija. Dobijao je bezbroj pisama upravo od žena koje su bile očarane njime.
Poslužio je i kao inspiracija Meri Šeli za lik u romanu ,,Frankenštajn: Moderni Prometej”.
– Jedne noći 1816. godine – tokom kišnog odmora pored Ženevskog jezera – Bajron, Persi Šeli, Meri Godvin (kasnije Šeli, tada je imala 18 godina) i njihov prijatelj, doktor Džon Vilijam Polidori, pričali su jedan drugom improvizovane priče o duhovima. Osamnaestogodišnja Meri svoju ideju je pretvorila u roman ,,Frankenštajn: Moderni Prometej”. Polidori je, takođe, prilagodio svoju priču u knjigu ,,Vampir,” a njen zlokobni glavni lik bio je u velikoj mjeri zasnovan na mračnom, opasnom Bajronu – piše u istorijskim spisima.
B.R.
