Ovo mi je drugi put da boravim u Lozani.

Prvi put je moj domaćin toliko insistirao na čistoći, nekorumpiranosti, civilizaciji…

I pravio upoređenja s mojom Crnom Gorom ( mada je i njegova)…da sam samo osjećala potrebu da kontriram: hladni su. Depresivno je. Predvidljivo. Perfekcionistički. Nema života ni živosti…

Međutim…

Lozana je obdarena prirodnim ljepotama. Smještena na Ženevskom jezeru  iz kojeg izranjaju Alpi s jedne, a  nepregledna polja  vinograda s druge strane. Zime su blage, a ljeta topla, svježija.Vazduh čist, jezero providno.

Sve je na svom mjestu. I urbanistički i estetski i ekološki. I formalno i suštinski. Mirno. Prelijep spoj staroga koje je do kraja ispoštovano u svojoj autentičnosti i novoga koje je lijepo i funkcionalno i luksuzno tek na drugi pogled. I napravljeno da traje i služi pokoljenjima. I uopšte u svemu se vidi prisutnost strategije. Promišljanja i pravljenja dugoročnih rješenja.

Tik uz jezero ima malo kuća. Sve je pretvoreno u javne površine: šetalište cijelom dužinom, travnjake, igrališta za djecu, razne sportske terene. Puno klupa za odmor, javnih toaleta i česmi za vodu. Umjeren broj vrlo skromnih  restorana, s svedenim enterijerom, ali  odličnom, preskupom ponudom. S naše strane kad piješ kafu (i dalje je ” samo” pet eura) gledaš u vodu, vrhove Alpa prekrivene snijegom i ljupke male naseobine na suprotnoj, francuskoj strani.

Švajcarci su daleki, tuđi, vrlo ljubazni u površnoj komunikaciji. Žene ozbiljnog izraza lica,  jednostavno obučene, bez stila.

Nepregledne su površine travnjaka i  cvijeća, sada najviše lala.

Za ovakav utisak je potrebno ogromno ulaganje u održavanje.

I nije zahvaljujući građanima Švajcarske. Iza ovog savršenog reda, čistoće i zelenila stoji plejada imigranata- Portugalaca i napaćenih naroda iz  naše bivše domovine –  Srbije, Bosne i Hercegovine i Kosova. Crnogoraca ovdje nema. Ne zalijećemo se mi tako lako na područja gdje treba zavrnuti rukave, ma kakva dobit od toga bila.

Ipak, u Švajcarskoj postoji jedna naročita briga za one kojima je potrebna pomoć: na najljepšem mjestu na obali i ogromnom prostoru  su  dom za stare i centar za djecu  s smetnjama u razvoju. Penzije omogućavaju pristojan život, socijalna davanja takođe.

I još jedna istinska ljubav prema državi- kupuju se najvise domaći proizvodi (doprenose ekonomiji, a Švajcarci imaju povjerenje i da su najkvalitetniji). A na semaforu se tokom čekanja gasi auto, jer se tako smanjuje zagađivanje okoliša.  Upečatljiv detalj koji goviri o mentalitetu- uložen lični trud za opšte dobro!

Prijepodnevni sati, divan sunčan radni dan. Ulice puste, šetališta i kafići prazni. Po neko starije čeljade i mala djeca. Ostali rade. Nema pauze za kafu, samo nužne, za ručak.

Ne upoređujte, molim vas!

Naša Crna Gora je jedna jedina, neuporediva.

Luka Pavićević, košarkaški trener i kućni prijatelj koji je svugdje živio, davno je rekao:

” Nigdje na svijetu se ne radi manje, a živi bolje, no u Crnoj Gori.”

Dr Nina Mandić

PZU Doktorica Mica