ART SLAJDER
IN MEMORIAM PORTRET VELJKA BULAJIĆA: Veliki je broj nas koji širom svijeta žive s duhom Crne Gore
Na vijest o smrti reditelja Veljka Bulajića, prisjećamo se intervjua koji je za naš portal dao u julu 2019. godine
Reditelj iz Crne Gore Veljko Bulajić, poznat kao autor najspektakularnijih ostvarenja jugoslovenske kinematografije, današnji je gost rubrike „Portret“. Veliko ime iz svijeta filma, ne samo na prostoru Balkana, već i Evrope, od 1970. godine živi u Hrvatskoj, ali svoje korijene ne zaboravlja. Kaže, svake godine dolazi u Crnu Goru.
Bulajić je rođen u selu Vilusi, kraj Nikšića, 1928. godine. Djetinjstvo je proveo u Sarajevu. Filmsku režiju je završio u Rimu, u poznatoj školi studija Ćinećita. Diplomirao je 1959, asistirao velikim rediteljima kao što su Federiko Felini i Vitorio De Sika, pa se vratio u bivšu Jugoslaviju.
Međunarodni uspjeh postigao je već prvim igranim filmom ,,Vlak bez voznog reda” koji je osvojio nagradu publike na Filmskom festivalu u Kanu. Za njegov čuveni film ,,Bitka na Neretvi” plakat je uradio Pablo Pikaso, bez honorara, tražeći zauzvrat paket vina iz Jugoslavije. Glumac Orson Vels – kada je vidio impresivan broj ljudi i mašineriju od deset hiljada statista JNA, 22 aviona, 74 oklopna vozila, 20 tenkova – našalio da sa tom vojskom može čak da osvoji Beograd.
Kako kaže za MNE magazin, njegovi korijeni iz Crne Gore za njega su ,,osjećaj pripadnosti samosvojnom narodu jedinstvene burne prošlosti”.
Za dane djetinjstva u Sarajevu vežu ga uspomene sloge i ljubavi proslavljanjem svih praznika različitih nacija i vjera.
– Moj otac Miko bio je učitelj i direktor Jevrejske škole. Živjeli smo u okruženju kada je Sarajevo bilo grad međunacionalne i vjerske tolerancije – grad Muslimana, Hrvata, Srba, Crnogoraca, Židova, Čeha i Austrijanaca. Za nas djecu bio je posebno zanimljiv. Cijelu godinu, svako toliko, slavio se nečiji vjerski ili nacionalni praznik. Išlo se od kuće do kuće, slavilo zajednički u veselju uz baklave, saher torte, hurmašice, priganice – sa sjetom se prisjeća Bulajić.
U braku sa suprugom Vlastom ima dvije kćerke i troje unučadi – Veljka, Tamaru i Nikolu.
Oni, po riječima Bulajića, svake godine dolaze iz SAD-a na Viluse, oduševljeni su prirodom i ljudima koje susrijeću.
Veljko Bulajić dobitnik je nagrada Zlatni Lav u Veneciji, Zlatna Nimfa u Monte Karlu, nagrade za režiju u San Sebastijanu i Nju Delhiju, Zlatne medalje na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, međunarodne nagrade kritike Cidalc, nagrade Zlatni klas za najbolji film u Valjadolidu, nekoliko nagrada publike i brojnih drugih. Nagrađen je sa nekoliko Zlatnih Arena na Filmskom festivalu u Puli za najbolje filmove i najbolju režiju, a američka Akademija za umjetnost i nauku nominovala je njegov film „Bitka na Neretvi“ za Oskara.
Dva puta bio je član žirija međunarodnog Filmskog festivala u Kanu, kao i na filmskim festivalima u Moskvi i Nju Delhiju.
Rediteljsku karijeru započeli ste dokumentarnim filmovima ,,Kamen i more” i ,,Brod lutalica”, a šest godina kasnije dugometražnim filmom ,,Vlak bez voznog reda”…
– ,,Kamen i more” bio je moj prvi dokumentarni film koji sam realizovao u Crnoj Gori u produkciji Jadran filma i Lovćen filma. I ,,Vlak bez voznog reda” sam zamislio kao priču o kolonistima iz Crne Gore koji sele u Vojvodinu. Ali scenario nije bio prihvaćen u Lovćen filmu jer su smatrali da tema kolonizacije neće pobuditi interes u zemlji, a naročito u svijetu. Predložili su mi da snimim film o krvnoj osveti u Crnoj Gori kao atraktivnoj crnogorskoj temi. Odmah smo se razišli, a Jadran film je prihvatio realizaciju filma koji je imao radni naslov ,,Zemlja”. Radnju filma sam prebacio u Sjevernu Dalmaciju iz koje se veliki broj siromašnih seljaka selio u Baranju.
Povodom projekcije filma na Kanskom filmskom festivalu Džordž Sadoul napisao je: „Vlak bez voznog reda“ predstavlja rođendan jedne kinematografije“. Kako ste Vi to tada doživjeli?
– Film je dobio nagradu francuskih filmskih kritičara, bio je kao prvi jugoslavenski film distribuiran u 46 zemalja svijeta.
Film „Bitka na Neretvi“ jedinstven je fenomen, nastao u jednoj maloj kinematografiji kao autorsko djelo, jedno od najvećih u evropskoj kinematografiji, bio je prikazan u cijelom svijetu i postigao je rekord više od 500 milliona gledaoca. Kako komentarišete to što film i danas budi interesovanje publike i filmskih znalaca?
– Prije šest mjeseci ponovo je u Japanu prikazivan uz zavidan broj gledaoca mlađe generacije koji ga doživljavaju kao premijerni film. Ovih dana dolazi u Zagreb TV ekipa iz Brazila koja snima seriju o 10 najistaknutijih ratnih filmova svjetske kinematografije među kojima je i ,,Bitka na Neretvi”.
Šta mislite o savremenoj kinematografiji Crne Gore?
– Crnogorski filmski autori ostavili su duboke tragove u stvaralaštvu bivše jugoslovenske kinematografije: Dušan Vukotić, Krsto Papić, Branko Baletić, Vlatko Gilić, Gojko Kastratović, Zdravko Velimirović, Milo Đukanović. I danas je na sceni nekoliko zanimljivih autora kao Andro Martinović, sa zapaženim ostvarenjima u regiji i šire. Snimaju filmove, ali bez kontinuiteta organizovane produkcije teško će biti u mogućnosti da se svojim temama uključe iz Crne Gore u europsku kinematografiju, u EURIMAGE, u filmske fondove koji podržavaju i igrani i dokumentarni film. S kvalitetnim projektima Crna Gora, i film i televizija, mogu u EU osigurati svoju stalnu, aktivnu prisutnost.
Sa kojim ste sineastima svjetskog ugleda najbolje sarađivali?
– Sa Orsonom Velsom, Sergejem Bondarčukom, Jul Brinerom…, posebno sa ocem talijanskog neorealizma Lukinom Viskontijem, autorom filma ,,Zemlja drhti”, kod kojeg sam kao mladić volontirao, a 20 godina kasnije doživio da budem zajedno sa njim član Kanskog filmskog festivala.
Upravo ste završili film ,,Bijeg do mora”?
– Film je bio pozvan da učestvuje na festivalu u Kanu, ali, nažalost, završna faza filma nije mogla biti na vrijeme dovršena. Ali o filmu ćemo nakon njegove premijere u novembru.
Šta Vam znači Nagrada za doprinos u oblasti kulture istaknutim pripadnicima dijaspore koju dodjeljuje Uprava za dijasporu Crne Gore?
– Zahvalan sam na izuzetnom priznanju. Veliki je broj Crnogoraca širom svijeta koji žive s duhom Crne Gore, nekadašnje i današnje.
Naš sagovornik, iako je nedavno napunio 91 godinu, nema ,,uobičajene” penzionerske dane. On vrijedno radi na svojim projektima i čeka premijeru nedavno završenog filma ,,Bijeg do mora”.
M.Sekulić /Foto: Privatna arhiva
