– Neke obrazovno-vaspitne ustanove prikrivaju slučajeve vršnjačkog nasilja, reaguju na nasilje onda kada ono eskalira, post festum, gaseći samo požar do sljedećeg slučaja koji se otkrije, i to najčešće od strane roditelja ili medija. Zaštita učenika od nasilja prepuštena je uglavnom stručnim saradnicima i nerijetko savjesnim i posvećenim odjeljenjskim starješinama kao „dežurnim krivcima“ – kazali su za MNE magazin iz Zavoda za školstvo.
Prema njihovim stručnim analizama izvještaja školskih timova za prevenciju i zaštitu učenika od nasilja za prethodni period, kao i terenskih iskustava njihovog Savjetodavnog tima za podršku, uprave obrazovno-vaspitnih ustanova i školski timovi nijesu stavili u funkciju sve svoje pedagoške kapacitete koji im stoje na raspolaganju.
– Ovdje treba staviti po strani taj makro kontekst koji nesumnjivo utiče na školsko okruženje. Dakle, riječ je o tome šta obrazovno-vaspitna ustanova može i treba da uradi kako bi obezbijedila bezbjednu i podsticajnu sredinu za nastavu i učenje, prevenirala i smanjila vršnjačko nasilje. Mi smo se susreli u praksi sa slučajevima gdje obrazovno-vaspitna ustanova ne reaguje na nasilje, neefikasno ili zakašnjelo reaguje, poslije nekoliko godina, tolerišući i podstičući na taj način nasilje – dodali su.
Poručuju da obrazovno-vaspitne ustanove treba da preuzmu odgovornost pred roditeljima za bezbjednost učenika za sve oblike nasilja.
– Svi zaposleni u ustanovi, uključujući i tehničko osoblje, mogu dati doprinos u obezbjeđivanju bezbjednog ambijenta za svakog učenika i učenicu. Za sinergiju svih aktera u ustanovi na planu prevencije nasilja posebnu odgovornost ima direktor i uprava obrazovno-vaspitnih ustanova. Ne mogu spoljašnje institucije u vidu policije i centara za socijalni rad graditi unutrašnji školski sistem (vrijednosti, kulture i pravila) za prevenciju nasilja i preuzimati nadležnosti direktora obrazovno-vaspitnih ustanova. To je primarni zadatak obrazovno-vaspitnih ustanova. Kada obrazovno-vaspitna ustanova iscrpi sve mehanizme koji joj stoje na raspolaganju, onda je potrebna reakcija spoljašnjih institucija – istakli su.
Na savjetovanjima sa direktorima i školskim timovima pokušali su da odgovore na brojna pitanja koja se odnose na funkcionisanje, odnosno nefunkcionisanje školskih timova za prevenciju nasilja: zašto je prevencija vršnjačkog nasilja slaba strana pojedinih obrazovno-vaspitnih ustanova, zašto pojedine obrazovno-vaspitne ustanove nemoćno i nevoljno reaguju u slučajevima nasilja gaseći samo požare, iako imaju sve alate, mehanizme, programe i stručne kapacitete da uspostave kvalitetnu prevenciju i zaštitu učenika od nasilja.
– Imamo odlične preventivne programe, zakonska rješenja, podsticajan kontekst za razvoj kompetencija nastavnika, formalno razvijen sistem samoevaluacije u oblasti kvaliteta rada obrazovno-vaspitnih ustanova (etosa i podrške učenicima) i zaštite učenika od nasilja, školske stručnjake raznih profila za razvoj i podršku učenicima, nastavnicima i roditeljima. Obrazovno-vaspitne ustanove, u saradnji koja treba da se zasniva na uzajamnom povjerenju, sa roditeljima/starateljima treba da pronađu uzroke za pojavu nasilja, zašto je neki učenik izabrao nasilje kao model ponašanja, šta ga pokreće i kakve su posljedice nasilja na psihu učenika i njihovo mentalno zdravlje. Sve drugo je privremeno rješenje – kažu iz Zavoda.
Kako su poručili, obrazovno-vaspitna ustanova može biti uspješna samo ako se sistematično, a prije svega, preventivno bavi pitanjem nasilja.
– Za sprečavanje nasilja u obrazovno-vaspitnim ustanovama potrebna su: jasna pravila ponašanja, dogovaranje o svemu (demokratska klima), aktivno učešće svih učesnika u životu škole (nastavnika, roditelja i učenika), dosljednost u poštovanju pravila kao i dosljednost u odgovoru na nasilje, dosljedne vaspitne mjere, stalna kontrola i praćenje konflikata i agresivnosti u međusobnim interakcijama grupe vršnjaka, tj. stalna vidljivost odraslih u školi i školskom dvorištu, pravično postupanje, planovi i ocjene o sprovođenju planova, podjela zaduženja i odgovornosti na nivou cijele škole, na nivou odjeljenja/razreda i pojedinačno u grupi vršnjaka. Da zaključimo, samo sistematična prevencija je ključ za sprečavanje vršnjačkog nasilja u obrazovno-vaspitnim ustanovama – dodali su.
Rezultati istraživanja nisu ohrabrujući
Zavod je u periodu od 15. februara do 01. marta 2023. godine, realizovao istraživanje u svim osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori na temu nasilja.
– Rezultati istraživanja Zavoda za školstvo pokazuju da čak 35% učenika dolazi iz škola koje ne ostvaruju na najbolji način svoju preventivnu, vaspitnu ulogu, a 31% učenika dolazi iz škola koje nemaju razvijenu organizaciju i školsku klimu usmjerenu protiv nasilja. Najviše prostora za unapređenje preventivne uloge škole ima u osposobljavanju učenika da prepoznaju nasilje, da nauče šta spada u fizičko, verbalno, socijalno, seksualno nasilje putem društvenih mreža i sl. (istraživanje je pokazalo da 44% učenika to nije učilo u školi); u osposobljavanju učenika da se zaštite kada su izloženi nekom obliku nasilja (istraživanje je pokazalo da 41% učenika nije osposobljeno za to); u osposobljavanju učenika da na miran način rješavaju sukobe (istraživanje je pokazalo da 31% učenika nije osposobljeno da nenasilno riješava sukobe) – objasnili su.
Prema nalazima istraživanja Zavoda za školstvo u školskoj 2022/23. godini približno svaki drugi učenik u Crnoj Gori je u svojoj školi bio svjedok nekog oblika nasilja među učenicima.
– Sistemski i stručni pristup o vršnjačkom nasilju zasniva se na znanju o emocijama, odnosno razvoju socijalne i emocionalne sfere, koje smo u obrazovanju davno zanemarili zbog trke za ocjenama i postignućima, a to su odgovornost za sebe i druge, empatija, istrajnost, emocionalna kontrola i samokontrola, otvorenost za različitost, saradnja i život u harmoniji sa drugima, povjerenje u druge, rješavanje problema u saradnji sa drugima. Dakle, cjelovit pristup o vršnjačkom nasilju zasnovan je na stručnom i naučno utemeljenom znanju. Razvoj socioemocinalnih vještina i znanja je najbolja prevencija vršnjačkom nasilju. Zato je potrebna stalna stručna podrška manje prilagođenim pojedincima sa devijantnim ponašanjem, ranjivim grupama vršnjaka, kao i njihovim roditeljima, kako bi mogli da pravilno reaguju, donose odluke i podstiču svoje dijete – kazali su.
Prema najnovijem istraživanju Zavoda za školstvo većina nastavnika, po mišljenju učenika, ili uopšte ne reaguju na nasilje (prave se da ne vide), ili imaju odloženu reakciju usmjerenu na kažnjavanje nasilnika, a ne na zaštitu žrtve (nastavnik poziva roditelje, uključuje pedagoga ili direktora škole, izriču vaspitne mjere i sl.). Poseban je problem što i nakon nastavnikove reakcije, čak i one koja je blagovremena, obično uslijedi kontrareakcija nasilnika, a nastavnici rijetko isprate situaciju do kraja.
N. Petrović
(Tekst objavljujemo u okviru projekta realizovanog u saradnji sa Ministarstvom kulture i medija)