ART SLAJDER
ANA RUCNER ZA MNE MAGAZIN: Kad vidim kako se vole pas i mačka, bude mi žao što čovjek osuđuje čovjeka
Hrvatska violončelistkinja Ana Rucner bila je večeras gošća humanitarnog Bala u šarenim čarapama, održanog povodom Svjetskog dana osoba sa Daunovim sindromom, a u organizaciji Udruženja ,,Ljubav za ljubav”.
Prije samog događaja izdvojila je vrijeme za MNE magazin i govorila o vrijednosti osoba sa Daunovim sindromom, Crnoj Gori, kakav svijet priželjkuje za svoje i svu djecu svijeta, sreći i novom albumu.
Na početku razgovora kazala nam je da je njen djed s majčine strane porijeklom iz Kuča.
– Prezivao se Vujošević. Veoma mlad je umro. Nisam stigla da ga upoznam i moja majka je bila mlada, 19 godina je imala kada je poginuo, ali po slikama koje vidim, bio je naočit, šarmantan, zgodan muškarac – kaže Rucner.
Stoga se, dodala je, osjeća svaki put lijepo kada dođe u Crnu Goru, upravo zbog ove porodične veze.
– Ne znam to da objasnim. Volim da putujem, svugdje nađem nešto lijepo, a u Crnoj Gori se stvarno osjećam onako kao da sam kod kuće, zato što su ljudi srdačni- ističe Rucner.
Do saradnje sa osnivačicom Udruženja ,,Ljubav za ljubav” Sarom Berom došlo je spontano.
– Zapratila sam je na Instagramu prije nekoliko godina, jer sam vidjela tu požrtvovanu, divnu mladu majku kako brine za svoje kćerke. Rijetko kad pratim privatni život ljudi na društvenim mrežama, to me ne interesuje. Ali, kod nje baš pratim sve što objavljuje i stvarno joj se divim. Ja sam majka, pa imam emociju razvijenu prema djeci. Svaka joj čast, jako se zalaže i radi veoma lijepe stvari – smatra Rucner.
Znači joj, ističe, što je ona prepoznata da bude dio ovoga događaja.
– Ako ja svojom muzikom mogu da doprinesem nečemu poput ovoga, onda to znači da je to jedan veliki plus, pozitivno je i drago mi je da me je pozvala i da sam imala vremena da dođem- rekla je Rucner.
Objašnjava zašto joj je važno da podrži ljude sa Daunovim sindromom.
– Mi smo svi ljudska bića. Često zaboravljamo da bi po strani trebalo da ostavimo različitosti jer, zapravo, mi smo svi isti. Nekad kad gledam životinje koliko uvažavaju jedna drugu, psa i mačku koji se vole, bude mi prosto žao kad vidim da čovjek diže ruku na čovjeka ili da osuđuje čovjeka, da traži različitosti – ističe Rucner.
Za nju, djeca s Daunovim sindromom su najtoplija djeca na ovoj planeti.
– Ja nikad nisam osjetila od njih ništa drugo nego čistu ljubav – ističe Rucner.
Objašnjava da se kao muzičarka bavi i muzičkom terapijom.
– Krenula sam da radim sa djecom s autizmom, zanimalo me je koliko ta muzika dopire do njih, kako djeluje na njih, kako mogu doprinijeti s instrumentom. I mogu. Malo sam se upustila u to i u tim grupicama gdje su autistični klinci, ima i djece s Daunovim sindromom. Oni su meni svojevrsni izazov kroz muziku, da im dam nešto od sebe. Tako da mi kao osobi znači biti dio ovako nečega, jer za mene je to uspjeh. Ne puna dvorana u Kini. Naravno da je to uspjeh, ali, ovo je puno veći uspjeh, da te jedno takvo dijete prigrli, da mu se dopadne to tvoje nešto. Tako da mi to stvara jedno duhovno zadovoljstvo – kaže Rucner.
Nedavno se naša sagovornica vratila sa Jamajke, a na jednoj od fotografija na društvenim mrežama u ruci je držala papir s tekstom pjesme Boba Marlija ,,One Love”. To nas je inspirisalo da je pitamo kakav to svijet onda priželjkuje za svoje dijete, ali i svu djecu svijeta.
– Eto, kako je Bob Marli rekao, One Love – jedna ljubav. Najsrećnija sam, zapravo, kad vidim svog sina da je on zadovoljan, da je ispunjen, koliko god to može biti u današnjem, ne potpuno normalnom, vremenu. Djeca su najveće blago i oni su, na kraju krajeva, ono što ostaje nakon nas. I mi smo bili nekad djeca i biće još djece, oni su naša zaostavština. Ostaviti na ovome svijetu vile s bazenima ili ostaviti djecu izgrađenu u dobre ljude, e, to je nešto. To ko spozna, taj je uspjeh napravio. Meni je veće zadovoljstvo i uspjeh da moj sin izrasta u dobrog muškarca nego da sam mu omogućila sve ono što ga samo može iskvariti – smatra Rucner.
Voljela bi, dodaje ona, da nejednakosti ,,naučimo pretvarati u jednakosti”.
Kaže nam da je u ,,Mekdonaldsu” vidjela da zapošljavaju osobe sa Daunovim sindromom.
– Uopšte mi je nezgodno reći ljudi s posebnim, drugačijim potrebama. Na kraju krajeva i ja imam neke svoje, drugačije potrebe…Upravo sam na Jamajci sam dobila neke spoznaje, gledajući te ljude koji žive vrlo skromno, imaju veoma male plate, tolike da ovdje prosječan čovjek s manjim primanjima ne bi to mogao da preživi. A isto imaju skup život, nije ništa tamo jeftinije nego ovdje. Ono što oni imaju, a mi nemamo jeste sunce koje je 365 dana… Čovjeku tako malo treba. Za početak, jedan dječji osmijeh bi svakom čovjeku trebalo da znači više nego bilo kakva materijalna stvar – naglašava Rucner.
Nedavno je objavljen spot za numeru ,,Swan Lake”, a Rucner za MNE magazin otkriva i da je počela pripreme na novom albumu koji će snimati na Jamajci.
– Završila sam album radnog naziva ,,Balkan Classic”. To je autorski album koji sam napravila sa mojim producentom koji živi u Beogradu, Zlatkom Timotićem. To će uskoro izaći. Nisam imala vremena da ga objavim, jer sam stalno na putu. U međuvremenu se na Jamajci rodila interesantna saradnja sa Jamajčanima koji su u tom svijetu rege muzike. Veoma zanimljiva ekipa. Počeli smo raditi isto autorske pjesme, vokalne, instrumentalne. Snimljena je jedna pjesma, već se druga radi, nekom brzinom čudesne munje. Stalno se nešto radi, a ,,Labuđe jezero” dio je inspiracije u trenutku, jer veoma volim Čajkovskog i vrlo volim tu melodiju. Mislim da je violončelo kao stvoreno za nju, baš onako plače zajedno s tim labudom. To sam snimila s Kvartetom Rucner, roditeljima i mojim partnerom, bubnjarom Markom. On je tome dao jednu dobru, modernu dimenziju. Kad smo Marko i ja bili na turneji u Kini, onda sam imala želju da to snimim na jezeru u Šangaju. I snimila sam. I taj spot je nježan, lijep, promotivan je, ali, eto, to su nekakve kreacije. Već sam jutros dobila novu ideju. Umjetnost je to, stvaraš, osmišljavaš, prelijep je dan – ističe Rucner.
Bojana Radonjić
Foto: B. Šekularac
