Anksioznost je normalna emocija koja se javlja kada procjenjujemo da naše sposobnosti neće biti dovoljne da izađemo na kraj sa nekom situacijom ili strepimo od nekog ishoda. Normalno je da se osjećamo anksiozno u nezdravoj sredini i treba da govorimo otvoreno o tome. U tom procesu je nekada potrebno uključiti stručnu osobu za pomoć, kojoj je poznata situacija i zna da ,,nijesmo ludi ili felerični“ što se tako osjećamo.
Psihološkinja Adriana Pejaković za MNE magazin je govorila o tome da su hrabri ljudi koji priznaju da imaju problem, koji potraže pomoć i govore o svemu.
-Biti jak znači upravo moći biti ranjiv. Ćutati ,,radi sela” znači staviti neke tamo druge nebitne ljude i njihovo mišljenje ispred sebe. Ljudi koji sjede sa svojim neprijatnim emocijama kod terapeuta i nastoje da ih upoznaju su hrabri. I to je hrabrije nego da ih: zalivamo alkoholom, gušimo pilulama, kockanjem, opsesivnom kupovinom… – rekla je Pejaković.
Neki od simptoma anksioznosti mogu biti: ubrzano lupanje srca koje se često pogrešno tumači kao aritmija – nepravilan srčani rad, znojenje, knedla u grlu, trnci niz kičmu, osjećaj da ćemo pasti u nesvjest, da ćemo umrijeti ili poludjeti. Neke se osobe pojačano anksiozno osjećaju u društvu drugih ljudi (socijalna anksioznost), neke se plaše otvorenih prostora i mjesta sa puno ljudi (agorafobija), neke se plaše za svoje zdravlje( hipohondrija).
Ako traje pola godine, potražiti pomoć
Pojačana anksioznost zna da se pojavi pred ispit, novo zaposlenje rođenje djeteta. Tada nas osjećanje anksioznosti motiviše na ponašanja kao što su: što bolja priprema, traženje podrške, smirivanje sebe… Međutim, ukoliko se, kaže Pejaković, često osjećamo anksiozno, posebno u situacijama koje nijesu izazovne u smislu koji je navela, otežano funkcionišemo na svakodnevnom nivou, ne uživamo u životu kao ranije i to traje makar pola godine, vrijeme je da potražimo stručnu pomoć.
-Zapravo je hronična anksioznost pratilac mnogih mentalnih problema, ali na sreću psiho i farmakoterapija uz promjenu životnog stila mogu mnogo da pomognu – rekla je Pejaković.
Ukoliko se, na primjer, dugo nalazimo u situacijama kao što su: zlostavljanje, mobilng na poslu, hronični stres i izgaranje, desio nam se važan životni događaj ili nešto što nas je pogodilo možemo razviti hroničnu anksioznost. Ona je signal da se dugo nalazimo u situaciji koja nije podržavajuća za naše mentalno zdravlje i signal je da moramo nešto da mijenjamo, da pomognemo sebi.
Pejaković kaže da nekada ljudi pokušavaju dugo vremena da budu ,,jaki”, da sve nose na svojim leđima i kada osjete simptome žele da ih se riješe i nastave da budu jaki. Ali to ne može posebno ako su naši tereti neadekvatni.
Pogrešna uvjerenja o sebi
-Ako pokušavamo da nikad ne pokažemo tugu ili strah, ako smatramo da nemamo pravo na odmor, ako zanemarujemo svoje potrebe, potiskujemo ljutnju, hronično osjećanje anksioznosti nas opominje da ne vodimo računa o sebi. Naša pogrešna nesvjesna uvjerenja o sebi koja smo često ponijeli iz djetinjstva uz neke životne situacije kao okidače nas mogu dovesti u ovo stanje – rekla je Pejaković.
Kod nas se, prema njenim riječima, i dalje na anksioznost gleda kao na slabost i to dodatno stigmatizuje ovo stanje i čini da se ljudi teško obraćaju za pomoć, jer i oni sami smatraju da su ,,slabi” ako se ovako osjećaju.
-Dolaze na psihoterapiju da bi im terapeut pomogao da ponovo postanu ,,jaki” i potrebno je vrijeme da shvate da ovo osjećanje nije njihov neprijatelj, već neprijatni prijatelj koje će im pokazati neke veoma važne stvari. Da su, na primjer, pretrjeli gubitak koji nisu ožalili, da su trpjeli zlostavljanje kojeg nisu bili svjesni, da su bili suviše ,,fini” i nikad nisu postavili granice drugima, da smatraju da nisu dovoljno sposobni kao osobe, a da je svijet strašan – rekla je Pejaković.
Hronična anksioznost je pratilac i nekih drugih mentalnih problema: fobija, depresije, psihoza pa je potrebno tačno dijagnostifikovati o čemu se radi.
Ukoliko se samo radi o hroničnoj anksioznosti koja ima širok spektar ispoljavanja potrebno je da se osoba javi na psihoterapiju i da terapeut utvrdi da li je potrebna i psihijatrijska podrška u smislu propisivanja farmakoterapije, rekla je Pejaković.
Ako ćutimo, opominje nas tijelo
Vrijeme izlečenja je individualno, ali kada je osoba prepoznala svrhu simptoma, kada je došla do svojih iracionalnih nesvjesnih uverenja o sebi i svijetu, kada se susrela i kada je obradila rane i kasnije traume koje možda leže u osnovi ovog problema i donijela nove i zdrave životne odluke – tada i sama zna da se izliječila.
-Uvjek to znamo kada dođemo u kontakt sa sobom. Unutrašnji mentalni i tjelesni procesi su nepogrešivi. Ako nismo u stanju da priznamo sebi da se nešto dešava, opominjaće nas tijelo, grčenjem stomaka, glavoboljama, knedlom u grlu…. – rekla je Pejaković.
Užasno je, kaže Pejaković, neprijatno kada osoba doživi, na primejr, panični napad koji često ide u sklopu anksioznosti, ili kad doživi knedlu u grlu ili ne može danima da spava.
-Osoba često misli da je ona jedina koja se tako osjeća, da počinje da ludi, da to niko nije prošao..Okolina ako nije upućena u ove probleme može dodatno da je prepadne ili stigmatizuje. I onda dođe kod terapeuta koji je sve što se osobi desilo čuo već puno puta i simptomi se normalizuju. Zatim se otkriva njihova funkcija. Da li osoba koja doživljava panične napade pred kraj fakulteta možda ne želi da ga završi, ali neće da razočara oca? Da li osoba koja se osjeća anksiozno na poslu je ,,slaba” ili možda radoholik ili žrtva mobinga? Sve su ovo pitanja na koja odgovaramo, uvremenjeno i uz poštovanje tempa klijenta na psihoterapiji – rekla je Pejaković.
Nemojmo izbjegavati anksioznost, kazala je psihološkinja.
– Slušajmo je kada se pojavi. Ona je glasnik.Vazan glasnik da možda nešto nije ok. Ne sa nama, već u našem životu. Možemo da pišemo dnevnik, da učimo o emocijama i njihovoj ulozi, da pokušamo da dišemo kroz ovo osjećanje. Ovdje pomaže i joga, meditacija, molitva, dobra ishrana, san i briga o sebi. Sasvim je normalno da se loše i anksiozno osjećamo u nezdravoj sredini. Zamislite da nam je lijepo u nekoj sredini gdje je objektivno loše. Iako od sebe to često očekujemo. Da ,,izdržimo” na poslu šefa, da ,,ne talasamo” kod kuće čak i kad imamo problema, da još malo potisnemo. Anksioznost je poziv na promjenu i budnost.Ali ne moramo sve ovo sami. Topao i podržavajuć odnos sa terapeutom koji je stručan je put da bolje upoznamo sebe i pomognemo sebi – zaključuje Pejaković.