Moj prijatelj je dobrodržeći uglađeni gospodin. Vremešni. U toku korone je bio vrlo oprezan. Ekstremno. Uredno se vakcinisao. Revnosno nosio masku i na otvorenom prostoru. Među posljednjima prestao da je koristi. Nikome ne pada u zagrljaj da ne pokupi neki virus. Osim meni– ignoriše činjenicu da sam ja stalno s njima u kontaktu.
Prije nekoliko mu je iznenada smrtno stradao dobar drug. Bio je zatečen ( i tužan naravno) jer” nikad nije išao kod doktora”. Objasnila sam mu da su preventivni, redovni pregledi “zlata vrijedni”, po principu “bolje spriječiti nego liječiti”, pa se i on jedva odlučio na nekoliko posjeta ljekaru koje priliče njegovom dobu i polu. Medicina tačno propisuje koliko često u kojim godinama muškarci i žene provjeravaju svoje zdravlje.
Razbolio se. Insistira da odmah krenemo s antibioticima. Ima blagu groznicu. Kaže: Daj hitno Brufen.
Za neupućene, tj one koji nisu pročitali naše “edukativne papiriće” ( ima ih i na sajtu), greška za greškom. I antibiotici i posezanje za lijekom dok temperatura raste, tj traje groznica.
Pitam ga hoće li malo čokolade, da mu da energije i popravi raspoloženje. Ne, veli, to je slatko, podiže temperaturu ( takođe zabluda).
Čim je bolje, trči na balkon da zapali cigaretu, strastveni je pušač.
Moj Zoki je čovjek ” širokijeh shvatanja” ( dugo je živio u inostranstvu), politički neopredijeljen, a kritičan prema ekstremima, zaštitnik prava manjina i zaštitnik prava žena. Veliki protivnik agresije svake vrste i lokalnih, mentalitetskih, folklornih momenata ( u prenesenom smislu).
No, ponekad se pitam, šta ima zajedničko s nekim našim roditeljima koji se boje promaje, traže antibiotike i ne daju djeci slatko kad imaju povišenu temperaturu.
Vjerovatno ni on a ni oni, nisu pročitali naših tridesetak rečenica koje neformalno zovemo: Šta svaki roditelj treba da zna kad mu se dijete razboli.
Dostupni u elektronskom izdanju i na papiru.
Izvolite!
Dr Nina Mandić, pedijatar
PZC Doktorica Mica