22.09.2023. u 21:03
Na vijest o smrti Jagoša Markovića podsjećamo na dan kada je bio gost u našoj rubrici ,,U ogledalu”. Bilo je to nakon premijere ,,Snježna kraljica” u Velikoj sali KIC-a ,,Budo Tomović”.
Tekst prenosimo u cjelosti.
Jedan od najistaknutijih regionalnih reditelja rođen je 1966. godine u kući blizu teatra u Podgorici. Otac je bio advokat, majka ekonomista. Nema, kaže, umjetnika u njegovoj porodici, a njemu baš, živjeći blizu teatra, kao da je bilo suđeno da postane pozorišni umjetnik. Kasnije će živjeti nadomak teatra u Beogradu. Prilikom intervjua za ,,Mladost” 1988. godine novinarki je ispričao vic: ,,Pitaju glumca, crnogorskog: Kako si ti posta’ glumac?” ,,Tu mi je blizu kuća, veli, da je bila kasapnica, posta’ bi kasapin!”
Prvu predstavu ,,Plava boja snega”, po djelu Grigora Viteza, postavio je već sa 12 godina na sceni Pionirskog teatra u rodnoj Podgorici.
U razgovoru za Montenegro magazin sjeća se da je u njegovom djetinjstvu u Podgorici sve vrilo od života dok je bos, ljeti, hodao po vrelom asfaltu, a baba Lepa ga čekala. Babe Lepe sjetiće se i dok bude govorio o putovanjima, a Podgorice o pjesmi svog života.
U Beograd je došao u 16. godini, a diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Borjane Prodanović i Svetozara Rapajića, u 21. Bio je u to vrijeme najmlađi reditelj u Jugoslaviji.
S jednakim uspjehom radio je u u zemlji i svijetu – Podgorici, Tivtu, Beogradu, Somboru, Rijeci, Dubrovniku, Splitu i Stokholmu. Koliko je cijenjen govore podaci kakvi su – u švedskom Kraljevskim pozorištu Dramaten povodom jubileja tog teatra režirao je Strinbergovu ,,Kraljicu Kristinu”, u Bugarskoj je održan festival „Balkan čita Jagoša”, u okviru koga su četiri reditelja radila njegov tekst ,,Govornica”, u Šangaju je imao probe sa predstavom ,,Uobraženi bolesnik”, a tu su i priznanja poput „Bojan Stupica“ kao najmlađi dobitnik, Nagrada oslobođenja Beograda, Trinaestojulska nagrada , nagrada ,,Mića Popović”, Nagrada za svekupan doprinos stvaralaštvu Crne Gore, Nagrada grada Beograda, Nagrada grada Podgorice, Sterijina nagrada i nekoliko nagrada „Zlatni ćuran“.
Na ,,daske koje život znače” postavio je ,,Učene žene”, ,,Romea i Juliju”, ,,Bogojavljensku noć”, ,,Gospođu ministarku”, ,,Pokondirenu tikvu”, ,,Sumnjivo lice”, ,,Dekameron dan ranije”, ,,Antigonu”, ,,Lukrecija iliti Ždero”, ,,Gospodu Glembajeve”, ,,Jesenju sonatu”, ,,Filomenu Marturano”, ,,Hasanaginicu”, ,,Tartifa”, ,,Hekubu”, ,,Zoru na istoku”, ,,Naše sinove” i opere ,,Karmen”, ,,Pepeljugu” i ,,Figarovu ženidbu”.
U Beogradskom dramskom pozorištu režira ,,Divlje meso”, čija bi premijera trebalo da bude 24. aprila.
U poslu kaže da mu je važna tačnost i da je profesionalnost pitanje etike.
Recept za pravu ljubav je jednostavan – potrebno je upravo to, ljubav.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Radost, sloboda, toplina. Bos po Podgorici, ljeto je, asfalt vreo i baba Lepa koja me čeka. Život vani vri, život unutra. Sve vri od života. Eeeh, moja Podgorice…
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Ne sjećam se. Davno je bilo. Ja zarađujem još od studentskih dana i trošim nemilice sve što zaradim. Pritom mislim da je to ispravno. Sadašnjost je naš život. Samo sadašnjost. Al’, lako je meni, imao sam i imam oca Momčila iza sebe.
– Tačnost – kao znak profesionalizma i svega što on nosi. Baš zato što je naš posao više od posla, što je strast, moramo biti profesionalni. To je pitanje etike.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Čehov, drame i ,,Amarkord”, Felini. Oboje zbog topline, duše, ljudskosti ili kako se to danas kaže: empatije. To nas čini ljudima, sve drugo je varka.
Koje jelo najviše volite?
– Previše mi je to intimno, al’ ajd da dam odgovor: zavisi od atmosfere. Nije isto u London i pored mora, nije isto kad si sam i tužan i kad si u srećnoj novogodišnjoj večeri u dvoje. Zavisi sa kim jedeš. U svakom slučaju, ovu torturu sa dijetama i opsesiju zdravom hranom prezirem, jer i ta je krajnost bolesna.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ljubav.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Umjetnici takvi ne umiru, pa ih ne moš oživjet’ kad su živi. I Kalas i Šekspir.
Putovanje koje pamtite?
– Dubrovnik jedan 2008, Stokholm sa Narodnim pozorištem iz Beograda sa ,,Ministarkom” i susret sa Erlandom Jozefaonom u dvorani Kraljevskog pozorišta. Pikolo teatro di Milano i pet noći, ,,Filomena” naša iz HNK Ivana pl. Zajca (to nisu oni festivali gdje mi prevoz a oni smještaj, to su honorisani festivali, sa svjetskom produkcijom i na svjetskom nivou. Bili smo carevi tada. Sve zahvaljujući Mani Gotovac), pa Rusija, Moskva, Teatar ,,Maly”, s Pirandelom iz JDP, Šangaj sa ,,Uobraženim bolesnikom”, JDP… Rekao sam mojoj Suzani: ,,Jašo baba Lepin iz Niegoševe ide da drži probu u Šangaj!!! Ne vjerujem!”
Pjesma Vašeg života je?
– ,,Ima mnogo nas u nama”, reče Mira Stupica, pa i svaki od nas ima pjesmu. ,,Niz polje idu babo Sejmeni”, zbog tate i djeda, svaka podgorička od Ksenije Cicvarić, sevdalinke, vranjanska muzika, Tereza Kesovija sve, ,,Zlatni dan” od Bisere, ciganska ruska: Progeja.. ili ,,Ja jehala damoj” od Rade Volčaninove. Al’, nek bar danas bude ,,Tamo gdje je ležala Podgorica stara”. To je pjevala moja generacija.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva