– Ovo su druga vremena, nekad je dogovor kuću gradio, borilo se za ljubav, brak, porodicu, sada se lako odustaje od svega – priča penzionerka Tanja Dedivanović koja je ponosna, jer je četvoro djece izvela na pravi put, a danas su njeno najveće bogatstvo devetoro unučadi, kao i troje praunučadi.
Kaže da su se djeca prije ljepše vaspitavala, a svekar, svekrva, đeveri i zaove poštovali kao najrođeniji.
– Ja sam se udala sa 16 godina, tada to nije bilo rano, sada bih svakom ženskom djetetu savjetovala da se školuje, zaradi za svoj hleb, pa tek onda sve ostalo. Svakako moram reći ja sam bila najsrećnija žena, stalno to ponavljam. Svekar, svekrva, đeveri, zaove, svi su me prihvatili kao svoje dijete, došla sam iz porodice koja je voljela slogu u familiju kojoj je to isto bilo najbitnije. Poslije porođaja pošla sam po običaju u rod, moj svekar je nakon pet dana pješke iz Podgorice došao u Sukuruć, kada su ga usput pitali gdje će, rekao je idem da vidim moje dvije, snahu i unuku. Majka me spakovala da se vratim u dom, rekavši kad te toliko vole i ti njih, idi što prije, eto ova situacija dovoljno govori o tome kako smo živjeli i zašto sam bila najsrećnija žena. Moj pokojni suprug Kolja i ja smo djecu vaspitavali po dogovoru, ništa se nije krilo, učili smo ih da budu pošteni ljudi, da uvijek istinu govore, jer se svaka laž obije o glavu, da samo gledaju ko je kakav čovjek, a ne koje je vjere i odakle je. Danas jedan roditelj kritikuje, drugi dopušta pa djeca ne znaju šta je ispravno – priča Tanja.
Smatra da u modernom vremenu ima svega, a sreće najmanje, svi jure negdje pa zaboravljaju na prave vrijednosti.
– Sitnice su najbitnije u životu, čini mi se da se to često zaboravi. Ljudi su se iskrenije družili, svako je bio spreman da pomogne drugome bez riječi. Sada bi se moglo zbog svih uslova bolje živjeti, ali zalud, imali smo manje, a bili svi srećniji. Kolja i ja smo bili ponosni kada za slavu i praznike okupimo familiju, prijatelje i kada su nam Marina, Petar, Mirjana i Marjan nasmijani. Neko bi rekao to je sitnica, ali meni nema ništa ljepše nego kada mi dođu unučad i praunučad, i kada vidim da su zdravi i srećni – kaže Tanja.
Prisjetivši se radnih dana u čuvenom Titeksu i jednoj poznatoj podgoričkoj poslastičarnici, kaže da joj je žao što omladina često radi ono što ne voli.
– Nije sramota raditi nijedan posao koji je pošten, ali valjda će doći i vrijeme kada će se cijeniti znanje. Teško je motivisati nekoga ko radi nešto što ne voli da postiže dobre rezultate i onda kvalitet ispašta. Treba djecu podržati da se školuju, kao što smo Kolja i ja, pa će sve doći u svoje vrijeme, ne smiju nikada da sumnjaju u sebe već da se bore. Ja sam znala po cijelu noć da heklam i pletem i po 30 džempera da bi se isporučili Titeksu u dogovoreno vrijeme, jer je data riječ tada bila najbitnija. U poslastičarnici smo radili svi kao jedno, na posao se išlo uz osmijeh – kazala je ona.
Penzionerske dane osim sa unučadima i praunučadima provodi u bašti za koju mnogi kažu da je najljepša koju su ikada vidjeli.
– Cvijeće sam oduvijek voljela, ono je sinonim za ljepotu. Ko voli cvijeće taj ima dušu. Često me pitaju kako mi nije dosadno da radim oko toga, ali meni je to odmor, neka vrsta moje umjetnosti. Svako treba da nađe neku zanimaciju, da uživa u tome, onda je život ljepši. Zbog drugih stvari, ljudi često zaborave na svoje talente, treba da ulažu u sebe, da ih ne pita starost gdje im je bila mladost – kazala je Tanja.
N. Petrović