Penzioner Lazo Jokšić sa suprugom u Nikšiću prodaje pomfrit, klasove, kokice… Zatekli smo ih nedaleko od centra grada. Jokšić smatra da ljudi moraju da budu vrijedni. Nedavno je postao penzioner, ima 65 godina, i radi skoro čitavog dana. Priča da je do penzije radio u metalnoj industriji.
– Najviše sam ponosan na svoju porodicu – kaže on i gleda u svoju suprugu.
Važno je, prema njegovim riječima, da se zaradi, da se ima za sebe i kaže da je – to to. Ne treba mu, dodaje on, više od toga, a da zarađuje više sve bi proslijedio djeci.
– Bitno je da se radi pošteno, normalno. Ko god je dosta zaradio, nije pošteno zaradio. Nije to neko mudro slovo. Uglavnom je to sumnjivo kad su neke veće pare u pitanju – kaže on.
Komentariše ovaj bračni par kako danas manje imaju posla i da je vjerovatno manja kupovna moć. Jokšić dodaje da ljudi ,,krpe“ mjesec za mjesecom.
– Sreća je dok se može raditi. Osloniti se na penziju, to nije dovoljno – rekao je on.
Smatra da rad spašava čovjeka.
– Rad je stvorio čovjeka, ali ga je i uništio. Stara je to izreka. Treba naći neku mjeru – navodi Jokšić.
Dan mu odmiče tako što ujutro pipremi sve što je potrebno za njegovu maloprodaju – sprema krompir, pere ga, ljušti, te kupuje ostale sitnice, poput majoneza, kečapa, ulja, brašna, salveta… Sve to mora da se kontroliše kako ne bi prifalilo mušterijama.
– Zadovoljan sam. Kažem vam, danas se gleda da se na lak način zarade pare. Ne može to. Može da se rade neki sumnjivi poslovi i da se zaglavi u zatvoru. Šta je sumnjiv posao, zna se. Nije sumnjiv posao prodavati krompir, nego nešto drugo – dodaje on, uz osmijeh.
Kaže da je primijetio kod ljudi da se danas sve manje druže. Drugačije je, navodi on, bilo ranije, sedamdesetih ili osamdesetih.
– Danas se gleda više interes, to je više u pitanju. Ako se nema interesa ne zanimaš ga. To je uglavnom u 80 posto slučajeva. Riječ je o materijalnom interesu – kaže Jokšić.
Bitno mu je da se ljudi međusobno cijene, i da djeca budu lijepo vaspitana.
– Manje je, Boga mi, toga danas – zaključuje Jokšić.
Mn.M.