PREPORUKA ZDRAVLJE
DR NINA MANDIĆ: Priča iz ordinacije
Skoro je došla vrlo zabrinuta mama s dječakom koji dugo ima temperaturu. Pacijenti po simptomima liče ko jaje jajetu, pa valja iz tog mnoštva djece koja su samo virozna, ne zahtijevaju terapiju, već samo praćenje, izdvojiti ozbiljno bolesne koji se moraju liječiti i na dnevnom nivou kontrolisati, da stvari ne pođu u neželjenom pravcu.
Elem, mama sa početka teksta spada u one nježnije konstitucije, mentalne i fizičke, tihoga glasa s jednim naročitim izrazom na licu koji odaje da joj roditeljstvo izaziva tjeskobu s kojom malo teže izlazi na kraj.
Nažalost, dijete je bilo ozbiljno bolesno, zahtijevalo je da se odmah reaguje antibiotskom terapijom, po mogućnosti venskom. I za vještu sestru to je ponekad veliki izazov, posebno ako je dijete debeljuškasto i vena se ne može uočiti, samo “osjetiti”. Dodatni “psihološki” pritisak je prisustvo roditelja koji se teško nosi sa situacijom.
Potrebno nam je ogromno strpljenje da prevaziđemo ovakav momenat: krenemo njegujuće i utješiteljski, objasnimo prirodu bolesti i obrazložimo zašto je neophodna injekciona terapija “venski”, ne muskularno.
Nekad roditelj bude uplašen do te mjere da postane neprijatan, da ne kažem agresivan. Tada ne preostaje ništa drugo, nego da počnemo od osnovnih činjenica:
Da niko nije tu da muči dijete, već da mu pomogne najbolje što može.
Da je stres mnogo manja šteta, od koristi koje ima od brzog dejstva lijeka koji ide odmah na pravo mjesto u dovoljnoj količini – nekada je zbog male dječije zadnjice prosto nemoguće dati odgovarajuću dozu lijeka u mišić, već je vena najbolji izbor.
Da je, na kraju krajeva, dijete ozbiljno bolesno i da ako nema naše saradnje, prinuđena sam da ga šaljem u bolnicu.
Glas mi je oštar i odlučan, jer zaista smo, ipak, prvenstveno tu da liječimo bolesno dijete i nekad je prostor za podršku roditeljima ograničen potrebom da se usredsredimo na osnovni problem.
Majka se sabrala, sjutradan izvinjavala i zahvaljivala – razumijem je i sama sam roditelj i naporno mi je da se kontrolišem ako me zabrine neki simptom kod moje djece. A većina teških bolesti počinje bezazlenim simptomima. O tome mislimo samo mi, blaženo je neznanje roditelja. I ponekad im zavidim što nisu pedijatri.
Nekad uradimo sve što je u našoj moći, a rezultata nema. Takav je naš posao. Takva je pedijatrija i medicina uopšte.
Srećom, djeca imaju ogroman potencijal za ozdravljenje a mi ih svojim djelovanjem usmjeravamo ka pravom cilju.
I ovim putem apelujem na roditelje da nam i oni pomognu i sarađuju. Da proces liječenja ide lakše i u željenom pravcu.
Dr Nina Mandić, pedijatar
Pedijatrijski centar “Doktorica Mica”,
Podgorica
