ART SLAJDER
JELENA BOŽOVIĆ: Istinsku nježnost može pokazati samo čovjek jakog duha
Foto: Balša Rakočević
Jelena Božović je pjesnikinja, pravnica, novinarka. Rođena je u Podgorici gdje je diplomirala na Pravnom fakultetu. Autorka je knjige dječije poezije ,,Kada mjesec namiguje”. Njene pjesme prevedene na engleskom jeziku objavljene su u antologiji svjetske poezije ,,Beautiful poems”. Autorka je pjesme ,,Ima li đe”, a za MNE magazin otkriva i da će objaviti knjigu istog imena i posvetiti je Crnoj Gori.
,,Molitve nježnosti” su njeno prvo ostvarenje ljubavne poezije. Tu knjigu predstavila je 3. jula u KIC-u ,,Budo Tomović”. Moderator programa bio je Nenad Gogić, o knjizi je govorila profesorica Nina Jovović, a stihove glumac Jovan Dabović i autorka.
Sve ovo bio je povod za razgovor sa njom.
Zbirka poezije ,,Molitve nježnosti” predstavljena je 3. jula u KIC-u ,,Budo Tomović”. Kakvi su utisci?
Foto: Balša Rakočević
– Još se nijesu slegli utisci. Mnogo sam srećna. Bilo je divno. Emocije su preovladale, a kod mnogih posjetilaca oživjela su sjećanja. Bilo je i suza i smijeha. Naslov knjige ,,Molitve nježnosti” ukazuje na aktuelan problem i upućuje na sve ono što je čovjek zaboravio i zanemario.
Koliko ima nježnosti u današnjem svijetu?
– Nježnost se krivo shvata. U savremenom svijetu je toliko rijetka da je postala vrijedna poput zlata. Možemo često čuti da je nježnost odlika slabića. Manifestacija nježnosti mnogo je rjeđa kod muškaraca nego kod žena. Tako ima i primjera kada roditelji žele sina da odgoje u ,,pravog muškarca” pa je pokazati nježnost neprikladno. Nježnost nisu tepanja, krasnorječivost, dodiri. Suprotno tome, istinsku nježnost može pokazati samo čovjek jakog duha. To je pokazatelj čovjekove sposobnosti da bude pažljiv, da ljubi, oprašta, da se saosjeća. Osjećaj koji dolazi iz našeg bića i brine se za voljenog, štiti ga. Toplina iz duše koja se dijeli. To je graciozno i najtiše osjećanje.
Riječ je nešto sveto i u našem jeziku i tradiciji. Održati riječ, biti od riječi nešto je što našeg čovjeka vodi kroz vjekove. Riječ je i Vama važna, bilo kroz Pravo, poeziju ili novinarstvo. A opet, s druge strane se kaže ,,Ćutanje je zlato”. Što je, u svoj svojoj suštini, za Vas riječ?
– U tišini spoznamo sebe, najviše naučimo, čujemo. Nekad je bilo: ,,ovo je čovjek od riječi”, sada teško da možemo to reći. Previše pričamo, a malo kažemo. Izbjegava se suština. Vlada ravnodušnost, hladni pogledi i neemotivne izjave kao naučene i naručene. Zbog drugih stvari zanemarujemo dušu i srce, potrebe, nadanja. Zbog toga sve više ima bolesti duše, patnje. Ne nosimo ono što je stvarno naše, krojimo modele koji ne stoje biću da bi bili ukalupljeni i zadovoljili društvene standarde. Vlastitu samodopadnost preobražavamo u svedopad.
Ljubav je aktivan čin, koja mora biti egzistencijalna stvar u životu čovjeka. Tada postaje moć. Tada i riječi imaju smisao. Sve dok ne zaboravimo na vlastiti narcizam od kojeg bolujemo danas, riječi će biti puko pričanje. Vrlo je lako prepoznati praznu ploču na kojoj je ispisano sve, a nije rečeno ništa. Poezija komunicira drugačije, kao muzika koja odzvanja duboko u nama. U pjesničku riječ uložena je duša i visoka misao.
Foto: Balša Rakočević
Odakle je potekla ljubav prema poeziji i koji su to pjesnici koji su na Vas ostavili trag?
– Prva pjesma koju sam napisala posvećena je mom đedu, a zatim sam pislala o ljubavi o kojoj čitav univerzum sanja. Sjećam se i kada mi je mama za sedmi rođendan kupila komplet Jesenjinovih knjiga. I dalje ih čuvam. Voljela sam da čitam od najranije mladosti, ali pamtim dobro trenutak kada sam se zaljubila. Njegoš. ,,Gorski vijenac”. Njegoš je božanstvo. Ima mnogo pjesnika koje volim – Vito Nikolić, Leso Ivanović, Jesenjin, Puškin, Dučić, Majakovski, Bodler, Drainac, Crnjanski, Akhmatova…
Kada govorimo o tragu, Vaš suprug ga je ostavio u crnogorskom fudbalu. Čime je ostavio trag u Vašem srcu, osvojio Vas?
– Onim što on jeste. Zaljubila sam se na prvi pogled u njegove plave oči, u njegov pogled. On je moja prva ljubav, a iz tog perioda života sve je iskreno i bez ikakvih kalkulacija i interesa, sve je čista djetinja ljubav.
Foto: Balša Rakočević
Koja je to poruka koju poezijom želite da prenesete?
– Poezija ne pravi kompromise. Ona je sloboda, a danas je biti slobodan najteže. Da je ljubav sve. Da se samo srcem dobro vidi.
Umjetničke duše pronalaze inspiraciju uvijek i svuda. Da li već sada nešto novo bilježite, pišete?
– Zaspim sa pjesmama u glavi, tako se i budim. To je moj način života. Jedna neistražena galaksija. Sledeće što ću objaviti je knjiga posvećena Crnoj Gori ,,Ima li đe”.
Da li je veća radost i izazov pisati za djecu ili za odrasle?
– Mnogo je teži zadatak pisati za djecu. Odgovorniji. Treba porasti do nivoa djeteta. Djeca osjećaju svaku emociju, svaku riječ i znaju da li ste iskreni ili ne.
Kako izgleda jedan Vaš srećan dan i što je za Vas sreća?
– Sreća je fluidna, mijenja se kako rastemo kao ličnosti, razlikuje se od čovjeka do čovjeka. Biti srećan nije datost, to je rad na sebi. Možemo čuti da je sreća krov nad glavom, siguran posao, osoba našeg života… čovjek kao da od samog rođenja prihvata te vrijednosti i biva ukalupljen. Ima mnogo ljudi koji kažu da su srećni jer imaju posao, a odgovor na pitanje da li ih taj posao ispunjava je negativan. I šta je tu sreća? Sreća je odbaciti sva instant rješenja, ništa mi ne moramo. Nigdje mi ne žurimo. U mnogim stvarima smo srećni, samo to nismo osvijestili. Bitno je da oslušnemo sebe, svoja htjenja, da radimo na našem biću.
Bojana Radonjić
