PREPORUKA ZDRAVLJE
DR NINA MANDIĆ: Lisabon – praznik za oči, uši, stomak i dušu
Lisabon – praznik za oči, uši, stomak. I dušu.
Već prve večeri sam u šetnji bila očarana gradom i s glavom međ oblacima uspjela da padnem i ozlijedim ruku.
Ujutru smo Vjera i ja konzilijarno odlučile da je bolje poći na snimanje nego se prijaviti na predavanja. Otišle smo u malu privatnu bolnicu (imala sam putno osiguranje) i odmah sam zamolila da brzo sve obavimo jer sam koleginica, a i imamo službenih obaveza (ovo su tipični podgorički maniri, a ne nasušna potreba trenutka). Ljubazno mi je objašnjeno da moram sačekati svoj red. Snimanje i pregled ortopeda i pripadajući administrativni protokoli su trajali cijelo prije podne. Za 500 eura. Prosječan Crnogorac za besplatnu uslugu u javnom zdravstvu, jednako kvalitetnu, doduše s manje ljubaznosti, bi pokaazao veliko negodovanje. U najboljem slučaju.
Nekako je lijepo biti na Kongresu. I prestižno, da malo iskoračis, imaš širu sliku. Ne samo o aktuelnim pedijatrijskim problemima, već ljudima i događajima uopšte.
Osjeća se sve veći pritisak velikih farmaceutskih kuća, čiji su interesi više ekonomski, nego humani. Cijena liječenja u odabiru optimalne terapije je sve više u prvom planu. Medicina postaje unosan biznis. Kongres je praćen luksuznim štandovima koji promovišu dijagnostičke testove, moderne ljekove, najnovije vakcine.
Najznačajnija predavanja počinju veoma rano, u 7 h. Već poslije 6 smo bili u gradskom prevozu. S radničkom klasom koju nažalost čine doseljenici u svim evropskim zemljama. Oni rade najjednostavnije i najslabije plaćene poslove. To su u Portugalu uglavnom Afrikanci, a Portugalci emigriraju u bogatije zemlje u potrazi za višim standardom.
Dakle, eksperti drže najznačajnija predavanja koja su na neki način sublimirane novine u njihovoj oblasti. Kratko traju, zanimljiva su, pitanja i diskusije dobrodošli. Ipak ti rani termini zaista “kvare” ukupni doživljaj. Profe su valjda ranoranioci, a i hoće da imaju cijeli dan pred sobom za uživanje i obilazak. Može im se.
Posjetioci Kongresa su “neki novi klinci”. Jednostavni, sportski obučeni, skromni i radoznali. Među njima je u ulozi predavača bio i zgodan momak s bradom u plise suknji i s minđušama. Taj sam utisak podijelila sa mojom sestričinom Zojom- ona mi je autoritet za nove civilizacijske tekovine- štednju energije, reciklažu i prihvatanje “drugačijih među nama”. Odmah mi je odgovorila: Tetka, različitosti su zanimljive i prihvatljive. Valjda je tako.
Lisabon je neobične ” eografije”- brdovit, šaren, vjetrovit i sunčan. Pristupačan i neposredan. A skroman. Nema puno blještavila niti luksuza, što ga čini izuzetno šarmantnim i privlačnim. Ogroman broj turista, a domaćini ljubazni i raspoloženi za svaku vrstu pomoći. Nemaš utisak da je sve materijalizovano.
U restoranima obične stolice i karo stolnjaci. Odlično vino, ukusno spremljena riba.
Puno svirke po ulicama, dobre, uglavnom rok balada i šansona.
A Fado, elegična nacionalna narodna muzika, s uglavnom ljubavnim temama…Obrele smo se jedne večeri u minijaturnom restoranu. Četiri do pet stolova. Vlasnici, ujedno i konobari, su se jedva, ali spretno, kretali među nama. Nema WiFi-a, kažu, ovdje ste da slušate muziku. I onda su zamolili za tišinu, odlaganje mobilnih i fotografisanja i pogasili svjetla. Čarolija je počela: dvije gitare, božanstveni glasovi, muški i ženski naizmjenično. Zatvore oči i pjesma ispuni svaki djelić prostora. Ne preostaje ti ništa drugo nego da joj se potpuno prepustiš. Na poseban način lijep doživljaj za dušu i srce, teško opisiv riječima.
Zadnjeg dana boravka smo prošetali do okeana- nepregledne vodene površine što se se pruža u nedogled. Prema otkrićima novih svjetova Vaska de Game i njegovih mornara koji se neće vratiti svojim draganama. A biće ispjevani u Fadu.
Dr Nina Mandić,
Pedijatrijski centar ,,Doktorica Mica”
Podgorica
