Specijalista primijenjene fizioterapije Aleksandra Bogavac u razgovoru za MNE magazin govorila je o problemu razvoja kičmenog stuba kao i o značaju preventivnog djelovanja.
Problemi u razvoju kičmenog stuba kod djece, najčešće u adolescentnom periodu su primarna sfera njenog interesovanja. Najviše vremena provodi radeći sa djecom, primjenjivajući terapijske vježbe u cilju prevencije, korekcije i zaustavljanja progresije deformiteta kičmenog stuba.
– U razvoju kičmenog stuba posturalno držanje je od izuzetnog značaja pogotovo kod djece gdje uslijed lošeg držanja nisu u stanju da samostalno savladaju silu zemljine teže koja stalno djeluje na segmente tijela. Nedovoljno fizičke aktivnosti, nepravilno sjedenje kao i neravnomjerno opterećenje prilikom nošenja školske torbe, narušava posturalni stav i samim tim povećava mogućnost za nastanak deformiteta kičmenog stuba – objašnjava Bogavac.
Najčešći deformiteti koji se javljaju kod djece su: kifoza (povećanje fiziološke krivine grudnog koša), lordoza (povećanje fiziološke krivine u vratnom i krsnom dijelu), skolioza (rotatorna krivina kičmenog stuba, može imati jednu ili dvije krivine gdje je druga uglavnom kompenzatorna).
– Kod već nastalih deformiteta kičmenog stuba primjenjuju se korektivne vježbe uz obavezan nadzor fizioterapeuta. Veoma je važno da dizbalans u posturalnom držanju otkrijemo što ranije kako bi efekat korektivnih vježbi bio maksimalan. Primjena korektivnih vježbi zavisi od uzrasta, lokalizacije i stepena već izraženih promjena. Vježbe moraju i da obuhvate mišiće trupa u cjelini kao i održavanje plućnog kapaciteta koji je u većini ovih slučajeva narušen – kazala je Bogavac.
S obzirom da su djeca osjetljiva kategorija koja zahtijeva pedagoški pristup, rad sa njima je zahtjevniji i iziskuje mnogo strpljenja.
– Kineziterapijski pristup kod deformiteta kičmenog stuba je nešto što zahtijeva timski rad fizioterapeuta, djeteta i roditelja. Te karike fizioterapeut mora da sinhronizuje da bi proces korekcije bio efikasan i da traje kraće – priča Bogavac.
Upornost je najbitnija da bi se postigli željeni rezultati.
– Na početku svake saradnje pa tako i naše veoma je važno da se terapijski pristup prilagodi djetetu, kao i da komunikacija sa roditeljem bude adekvatna. Kada se ostvare uslovi za početak saradnje svakako da je upornost najvažnija stavka. Posebno kod djece igra ogromnu ulogu u postizanju novih navika i stila živoga gdje svakodnevna fizička aktivnost treba da postane rutina – kazala je fizioterapeutkinja.
Polazak u školu i ulazak u pubertet su dva perioda kada je najteže kontrolisati novonastale promjene u strukturi kičmenog stuba.
– U većini slučajeva se i tada dešavaju stagnacije na koje djelujemo intenzivnijim vježbanjem povećavajući učestalost treninga, kao i primjena korektivnih položaja u aktivnostima dnevnog života gdje je kontrola od strane roditelja izuzetno važna – objasnila je Bogavac.
Fizioterapeutkinja Bogavac je istakla značaj preventivnog djelovanja, gdje glavnu ulogu igraju roditelji u kućnim uslovima.
– Savjet je da se deformitet prepozna što prije kako bi značaj vježbi bio efektan i kako bi spriječili progresiju. Roditelji trebaju aktivno da učestvuju u procesu korekcije tako što će u komunikaciji sa fizioterapeutom vršiti kontrolu već naučenih korektivnih vježbi u kućnim uslovima – kazala je Bogavac.
N. Petrović
(Tekst realizovan uz podršku Ministarstva kulture i medija)