ART SLAJDER
KLEPIĆ I SERHATLIĆ O STVARALAŠTVU ZA DJECU: Taj svijet je poseban
Marko Klepić i hor ,,Zvjezdice” (foto: Boris Šekularac/MNE magazin)
Tamo gdje dobrota raste, tamo su korijeni onoga po čemu se čovjek prepoznaje i gradi. Tamo je osnov za usmjerenje ka pravim vrijednostima jedne ličnosti.
,,Tamo gdje dobrota raste” naziv je prvog mjuzikla nastalog u Crnoj Gori prije 35 godina. Realizovali su ga ljudi čija imena su duboko urezana u srcima djece. Riječju ga je obojio Dragan Radulović, muzikom Marko Klepić i Mirsad Serhatlić, a režijom Husein Bato Dukaj. Sve to na televiziju RTCG prenijeli su hor ,,Zvjezdice” i balerine muzičke škole ,,Vasa Pavić” iz Podgorice.
Kažu da je čovjek jedno veliko dijete, pa smo na temu stvaralaštva za djecu i prvog mjuzikla u Crnoj Gori odlučili da se obratimo ljudima koji decenijama bogate crnogorsku scenu – kompozitoru, dirigentu i osnivaču hora ,,Zvjezdice” Marku Klepiću i kompozitoru i vođi grupe ,,Makadam” Mirsadu Serhatliću.
Djetinjstvo
Klepić za MNE magazin ističe da je interesovanje za muziku počeo da iskazuje u djetinjstvu.
– Počeo sam da sviram tamburicu sa 13 godina, a već sa 14 sam bio svirač u svatovima. Pjesma je kod nas u Slavoniji svakodnevica. S obzirom na to da smo svi u porodici bili muzikalni i posle teškog rada nastavili bi pjesmu i druženje. Zimske maškare u selu nisu mogle proći, a da mi nismo glavni dio te zabave – sjeća se Klepić.
Muzika je, ističe, stalno bila prisutna i to je nekako došlo samo od sebe.
– Nisam nešto mnogo razmišljao. Posle osnovne škole upisao sam Srednju muzičku vojnu školu, gdje sam svirao trubu i harmoniku. Čim sam završio, dobio sam stalno zaposlenje (već sa 18-19 godina) u vojnom orkestru u Puli. Nakon tri godine, dobio sam prekomandu za tadašnji Titograd i tu počinje moj prvi ozbiljan razvojni put, prvo sa grupom ,,Entuzijasti”, a potom i ,,Revisi”, koje sam vodio. U Titogradu sam završio i Muzičku akademiju, kao prva generacija – rekao je Klepić za MNE magazin.
Mirsad Serhatlić (foto: Boris Šekularac)
Mirsada Serhatlića sjećanja vode do Stare Varoši za koju kaže da je oduvijek bila prepoznatljiva po druženjima, okupljanjima mladih u kutcima kaldrmisanih uilica, kupanjima u ledenoj Morači…, a svo to zajedništvo je uvijek pratila pjesma.
– Doduše, nije svako imao glas Ksenije Cicvarić, ali su ljudi generalno voljeli pjesmu i uživali kraseći pjevanjem svaki trenutak života. Odrastajući u takvom kraju, muzika je svakako značajno uticala na moje djetinjstvo i negdje se već u tinejdžerskim godinama moglo naslutiti da će to biti moja profesija – priča Serhatlić za MNE magazin.
Kao srednjoškolac, ističe on, mnogo vremena je provodio u KIC-u Budo Tomović, prateći probe i svirke tadašnjih bendova (u nekima je kasnije i svirao i pjevao) i trendove u popularnoj i gradskoj muzici, a u to vrijeme je naučio i da svira gitaru.
– Veoma brzo postajem član benda Entuzijasti, a sa odrastanjem su se javljale i nove, ozbiljnije ideje koje su dovele do formiranja grupe Makadam. Veoma rano u svojoj mladosti, počeo sam da stvaram muziku, te kao kompozitor čiji je opis veoma širok i šaren, trudio sam se da sva ta muzika koju sam stvarao, bude prepoznata i da se moj autorski rukopis prepozna sa prvim taktovima. Kompozitor sam muzike za izuzetne dokumentarne serije, drame i filmove koje je izdala Radio i televizija Crne Gore, a kao zaposlen u pomenutoj kući, komponovao sam i za redakciju dječijeg programa. Danas, osjećam da sam ostvaren i srećan kompozitor, ponosan na sav dosadašnji stvaralački opus. Mnogobrojne nagrade i priznanja su potvrda svega prethodno rečenog – kaže Serhatlić.
Muzika za djecu
Govoreći o tome kako se odlučio da se bavi komponovanjem za djecu, Klepić ističe da, s obzirom na to da nije bilo dovoljno interesovanja za ozbiljan hor odraslih, u dogovoru sa profesorom Rajkom Ljumovićem riješio je da napravi dječiji hor.
– Zahvaljujući radu sa horom, rađale su se potrebe za novijim repertoarom i to je dovelo do stvaralaštva za djecu – objašnjava Klepić.
Dodaje da je u njegovom slučaju uvijek prvo nastajao tekst, a zatim muzika, što ne mora biti pravilo.
– Nema mnogo razlike, vrlo je slično, stvaralački proces teče jednako. Razlika je jedino u tome što za dječiju muziku morate imati malo drugačiji pristup i sposobnost da prodrete u dječiji svijet, osjetite njihove potrebe i senzibilitet. Ako to ne uspijete, onda dječija pjesma neće dobiti krila. Taj svijet je poseban, kada odrastete i napustite ga ipak u sebi nosite neku iskru djeteta, neko manje, neko više. To morate da oživite da biste mogli da stvarate za djecu – kaže Klepić.
Ko njeguje dijete u sebi prije će biti u mogućnosti da napravi pjesmu blisku djeci, ističe Klepić.
Djeca, dječija mašta i njihov kreativni svijet su oduvijek bili nepresušni izvor inspiracije u njegovom stvaralaštvu, govori Serhatlić.
– Zagonetan i poseban na svojstven način, dječiji svijet zahtijeva ozbiljan pristup u komponovanju. Drugim riječima, proces komponovanja dječije muzike se ne razlikuje mnogo od stvaranje muzike za odrasle. Zahtijeva takođe originalnu ideju i pjesmu koja se lako pamti, a da je kvalitetna. Razlika je obično u tekstovima, koji su namijenjeni dječijem uzrastu, refreni su gotovo uvijek cijeli ispraćeni dječijim horom, a melodiju takođe treba prilagoditi uzrastu za koji se komponuje. Dakle, profesionalni pristup je neizostavan i u stvaralaštvu za djecu – smatra Serhatlić.
Saradnja
– Saradnja sa Draganom Radulovićem počela je još davne ‘82. godine zbog potreba Redakcije dječijeg programa. Osnivanjem hora 1985. ta saradnja je postala intenzivnija, posebno kada se 1991. obnovio festival ,,Naša radost” – kaže Klepić.
Marko Klepić i Minja Subota (foto: Boris Šekularac/MNE magazin)
Većinu svojih kompozicija, dodaje, pisao je na tekstove Dragana Radulovića, ali je posredstvom festivala sarađivao sa mnogim velikim imenima kao što su: Duško Trifunović, Mošo Odalović, Dobrica Erić, Ljubivoje Ršumović i mnogi drugi.
Serhatlić kaže da je početkom osamdesetih godina počela njegova i saradnja grupe Makadam sa uredništvom dječijeg programa Radio i televizije Crne Gore i piscem Draganom Radulovićem, kao i sa režiserom Huseinom Batom Dukajem.
– Za mene je bila čast i zadovoljstvo prilika da sarađujem sa tim divnim ljudima, kao i sa producentom Batom Jankovićem. Većinu dječijih pjesama sam komponovao na tekstove Dragana Radulovića, Moša Odalovića, Milana Minja Perića, Sanje Perić, Ljuba Jovovića, Rajka Joličića, Kike Popović… Iz te kolekcije izdvajam legendarne dječije hitove: „Zujalica“, „Što je ovo, đede Pero?“, „Tašnice, mašnice“, „Kad bih čarobnjak bila“, „Ledene suze“, „Nije ajkula kriva“, „Glas razuma“, „Mrvica“ itd – rekao je Serhatlić. Dodaje da je njemu kao kompozitoru najvažniji kvalitetan muzički proizvod, koji podrazumijeva dobru melodijsku liniju, dobar tekst i aranžman, ali i dobar dječiji vokal.
– Saradnja sa kompletnom redakcijom dječijeg programa RTCG je bila izvanredna, i ponosan sam na sva djela koja smo zajedno stvorili, te kreirali dječije hitove za sva vremena, ali i sjajne, neprevaziđene emisije za djecu – ističe Serhatlić.
Okolnosti
Govorili su i o okolnostima koje su dovele do kreiranja prvog mjuzikla za djecu u okviru RTCG „Tamo gdje dobrota raste”, ali i o okolnostima koje su pratile nastanak „Iščašenih bajki” dvije godine ranije.
– Brzina kojom su Dragan i Bato stvarali je zaista bila nevjerovatna, pa su tako i meni zadavali vrlo velike izazove. Trebalo je raditi jako brzo, a da bude i kvalitetno. To nisam mogao postići sam, pa sam uključio i Mirsada Serhatlića, što je on prihvatio i zahvaljujći zajedničkom radu pratili smo nevjerovatan tempo koji nam je nametnut. Sve aranžmane radio je Zlatko Baban i moram istaći da je to radio jako dobro. ,,Iščašene bajke” i ,,Tamo gdje dobrota raste” bili su prvi pravi izazovi (tome je prethodio mali novogodišnji mjuzikl ,,Traži se Čiča Gliša”) Samo iskomponovati numere i dočarati na pravi način atmosferu u mjuziklu je bio jedan dio posla, a drugi je bio rad sa horom, sa solistima, u čemu sam bio sam. Sve je to bila jedna ogromna organizacija i sa ovoliko ljudi (smatram da je to malo za takve projekte) postigli smo odlične rezultate – u jednom dahu priča nam Klepić.
Plesne, horske, solističke numere, kostimi, scenografija su sve ono što je potrebno za jedan mjuzikl, a uz to, sve je trebalo prilagoditi dječijim mogućnostima, objašnjava Klepić.
– Mislim da smo u tome i te kako uspjeli – smatra Klepić.
Stvarati u tom vremenu i takmičiti se sa ostalim centrima sa jugoslovenskih prostora, koji su bili zaduženi za dječije izdavaštvo bilo je izuzetno izazovno, ali i inspirativno, sjeća se Serhatlić.
– Vjerujem da smo svi bili veoma motivisani, iako smo radili u tehnološki slabijim kapacitetima i mogućnostima. Bili smo dobra, uigrana ekipa, dobri drugovi van studija, ljudi koji su bili posvećeni projektima i ciljevima da stvorimo kvalitetan proizvod za djecu. Moj zajednički rad sa Markom Klepićem i aranžerom Zlatkom Babanom na projektima bio je veoma uspješan u komponovanju mjuzikla, ali i serije „Iščašene bajke“, gdje su djeca, dječiji hor i glumci dali svoj veliki doprinos da se jedna lijepa ideja zaokruži i sprovede u djelo. Za pomenuti rad smo dobili priznanja i nagrade, a i dan-danas je mnogima uvodna špica „Iščašenih bajki“ jedna od najoriginalnijih i najljepših dječijih ostvarenja – kaže Serhatlić.
Oba sagovornika podsjećaju da je na televizijskom festivalu u Neumu Husein Bato Dukaj nagrađen za najbolju režiju za mjuzikl ,,Tamo gdje dobrota raste”.
Mjuzikl kao rijetka kategorija u Crnoj Gori
Mjuzikl je jedna izuzetno zahtjevna forma u kojoj mora učestvovati veliki broj ljudi, ako želite da to bude kako treba, objašnjava Klepić.
– Prvo morate imati dobar tekst – scenario, zatim izuzetne pjevače: hor i soliste, plesače i da su svi oni ujedno i glumci. U takvu organizaciju moglo bi se ući samo sa jednim dobrim i ozbiljnim timom profesionalaca – vokalnih pedagoga, koreografa, glumaca itd. Dakle, potrebno je najmanje pola godine, a možda i cijela školska godina ozbiljnog rada da bi mjuzikl zaživio. Sve to zahtijeva i velike finansije, što je kod nas jako teško naći – ističe Klepić.
Jedini način bez velikih finansija jeste da se u okviru svog posla u školi angažuju profesori muzike i baleta, a da se izvede neki već postojeći mjuzikl, mišljenja je Klepić.
– To smo već gledali i bilo je jako dobro. Međutim, ne možemo očekivati da jedan kolektiv konstantno bude posvećen samo tome, tako da su to stvari koje se dešavaju s vremena na vrijeme. Trebalo bi oformiti neki muzičko-dramski studio koji bi se bavio isključivo ovakvim projektima – smatra Klepić.
Serhatlić kaže da je mjuzikl pozorišni žanr koji kombinuje govorni dijalog, muzičke tačke i ples, sličan je, ali izuzetno različit u temama, stilu i duhu.
– Zbog svih navedenih specifičnosti, predstavlja lijep primjer za različite umjetničke aktivnosti, naročito za djecu. Kroz zanimljiv način prate tekst (libreto), upoznaju se sa plesom, koreografijama, muzikom, pjevačima. Međutim, kod nas se ne rade ni mjuzikli za odrasle. Ne vjerujem da ne postoje volja i kreativnost umjetnika, jer imamo mnogo kvalitetnih mladih ljudi, od koji neki žive u inostranstvu. Rijetkom kategorijom ga čini nedovoljno finansijsko ulaganje u kulturu i prioritet ka drugim društvenim djelatnostima, u odnostu na muziku ili teatar – zaključuje Serhatlić.
B. Radonjić
