MAGAZIN SLAJDER
IRCI NIK BADO I ALEKS DOJL U PODGORICI: Jelena je razlog dolaska u Crnu Goru
Aleks Dojl i Nik Bado (foto: MNE magazin)
Danas se Irci širom svijeta okupljaju kako bi proslavili Dan svetog Patrika, zaštitnika Irske. Mi smo na stranicama MNE magazina ugostili dva Irca-Nika Badoa i Aleksa Dojla koji već neko vrijeme borave u Podgorici. Nik kaže u razgovoru za MNE magazin da ga je ljubav dovela u Crnu Goru, a Aleks je došao da posjeti Nika.
Ljubav
– Dolazim iz Irske. Rođen sam u Sjedinjenim Američkim Državama. Pola sam Belgijanac, ali živio sam u Irskoj skoro cio život. Preselio sam se u Crnu Goru u avgustu protekle godine. Moja djevojka Jelena živi ovdje. To je glavni razlog mog preseljenja ovdje. Radio sam u tehnološkoj industriji i sada osnivam tehnološku firmu ovdje. Pišem i knjigu, tako da koristim vrijeme odmora i opuštanja ovdje za to – ovim riječima predstavio se Nik.
Aleks živi u Irskoj cio život, a Nika poznaje još od srednje škole. Takođe radi u tehnološkoj industriji.
– Uživam ovdje – podijelio je Aleks utiske o Crnoj Gori.
Foto: Boris Šekularac/MNE magazin
Nik planira da ostane u Podgorici dok Jelena ne diplomira. Nakon toga, vidjeće što dalje.
– Pričali smo juče o tržištu nekretnina u Irskoj i vrlo je zastrašujuće vratiti se tamo, jer je situacija na našem tržištu gora nego kod vas. Na primjer, za svaki stan koji se iznajmljuje red je od 50 osoba koje čekaju da ga pogledaju. Način na koji je moguće doći do stana jeste da ste prvi u redu i da ponudite 500 eura više od cijene po kojoj se on nudi – objašnjava Nik.
Aleks je dodao da su uopšteno troškovi života dosta porasli. Ne samo iznajmljivanja stanova, već i hrane.
– Sve je poskupilo. Šokirao sam se kad mi je Aleks prije neki dan rekao da pileći file, koji je bio standardni doručak, kupljen u supermarketu, sada košta 6.20 eura. Sjećam se kada sam imao 15 godina, išli bismo u radnju pored škole i nabavljali ga po cijeni od tri eura – kaže Nik.
Aleks objašnjava da je i cijena piva ,,otišla u nebo”. Sada košta šest do 6.50 eura.
– Kada smo studirali, sjećam se da smo ga kupovali za tri eura. Dva je koštao u ,,Dicey’s”-u ponedjeljkom – rekao je Nik.
Pojašnjava da je ,,Dicey’s” klub gdje se u velikom broju okuplja brazilska zajednica koja živi u Irskoj.
– Dosta je Iraca u vezi sa Brazilkama koje upoznaju u ,,Dicey’s”-u. To je neka vrsta malog kulturološkog fenomena tamo – kaže Nik.
Aleks dodaje da je doseljavanje Brazilaca najnoviji trend u Irskoj. Nik ističe da u njihovoj grupi od deset bliskih prijatelja, četiri je u vezi sa Brazilkama, a dvoje sa curama iz istočne Evrope.
– Mislim da je samo jedna osoba od nas u vezi sa Irkinjom – kaže Aleks.
Foto: osi.ie
Nik voli što je Dablin multikulturalan grad.
– Ima mnogo malih zajednica tamo. Najvećim dijelom osjećam da je Irska mjesto koje zaista ohrabruje ljude da se presele tu, integrišu i vide sebe kao Irce. Možete biti iz Somalije, Irana, Nigerije, Amerike, ali ako dođete u Irsku, ako naučite naš jezik, poznajete malo našu istoriju, ako učestvujete u društvenim aktivnostima Irske, onda ste Irac. Dobrodošli ste, prihvaćeni ste – objašnjava Nik.
Aleks smatra da nije stvar genetike, toga odakle potiče vaša porodica, već prihvatanja kulture.
Nik to objašnjava na primjeru Fila Lajnota.
Foto: Getty Images
– Jedan od najpoznatijih i najvoljenijih Iraca modernog doba je afro-Amerikanac, Brazilac. Fil Lajnot. Da li ste čuli za ,,Thin Lizzy”? ,,Whiskey in the Jar”, ,,Dancing in the Moonlight”. Mislim da je Brazilac. Takođe je i afro-Amerikanac. To nije predstavljalo bilo kakvu kontroverzu. Niko nikada nije rekao da on nije Irac – kaže Nik.
Aleks dodaje da je Lajnot u potpunosti bio prihvaćen kao jedan od njihovih najboljih Iraca.
Kad smo se već dotakli muzike, pitamo ih da li je tačno što smo pročitali na internetu da, što god da radite kao turista kada dođete u Dablin ili Irsku, ne pominjite U2.
Aleks i Nik potvrđuju to.
– Čudno je to, jer ne znam ni zašto ne volimo Bona. Nije uradio ništa da nam se zamjeri. Nije imao kontroverze. Čak se čini da je prilično iskren u svoj svojoj filantropiji. Mislim da je to zato što imamo koncept koji se zove uobraženost – to je kada je neko suviše arogantan, koji gleda svakoga sa visine – objašnjava Nik.
Voli da sluša muziku ,,Bijelog dugmeta”, Rada Rapida i ,,MonteNiggersa”. Proslavio je Novu godinu na koncertu Željka Bebeka u Mostaru. Slušao je i muziku Lepe Brene i Cece.
Sličnosti
Razgovor je sa muzike prešao na sličnosti između Crnogoraca i Iraca. Ima ih dosta.
– Ono što sam primijetio u ovih nekoliko dana koliko sam ovdje, svi su prijateljski nastrojeni i gostoljubivi, baš kao i tipičan Irac – kaže Aleks.
Nik je dodao da ga Podgorica podsjeća dosta na gradiće u Irskoj gdje, bez obzira kojim putem da odete, naići ćete na neku od glavnih ulica i sresti nekoga koga poznajete.
– Uvijek vidite nekog poznatog dok šetate ili vas neko časti pićem. To mi se dopada. Mislim da je vjerovatno to najveća sličnost među nama. Pokušavam da se sjetim ima li još nečega. I jedni i drugi volimo da jedemo krompir. Eto još jedne sličnosti – kaže Nik.
Svidio im se kačamak.
– Kada je stigao, nije prošlo ni tri sata kada smo Aleksa i još jednog našeg prijatelja Brajana Volša odveli u restoran. Naručili smo dvije porcije kačamaka, a konobar nam je rekao: ,,Vi znate da je porcija kačamaka 600 grama. Da li i dalje želite da naručite dvije porcije?” ,,Da, da”. Sve smo pojeli – rekao je Nik, uz smijeh.
Dopalo mu se i to kako je sve na sat udaljeno od Podgorice. Svidjeli su mu se Kotor, Žabljak, Skadarsko jezero, pelikani i planine.
Aleks kaže da mu se dopada arhitektura Podgorice.
Podgorica, stari turski most, Skaline
– Posebno Skaline. Volim istorijske lokacije poput te. Čini se da ih imate mnogo. Svidjeli su mi se stanovi iz doba Jugoslavije. Ima ih dosta i ljudi mogu pronaći mjesto za život. To bi nam dobrodošlo u Irskoj. Tamo je vrlo teško izgraditi stanove. Zato i najviše zgrada za stanovanje kod nas ima tri sprata, ljudi će se protiviti višem od toga, jer im blokirate pogled. Ne možete graditi desetospratnicu u Irskoj. Posebno je Dablin problematičan, jer je izgrađen na močvarnom tlu – kaže Aleks.
Još jedna sličnost su električni skuteri, ,,sada univerzalno omrznuti od svih”, ističe Nik kroz smijeh.
Kulturološki šok
Najveći kulturološki šok za njega bio je kazino na svakom ćošku. Kaže da oni imaju kladioničare.
Aleks je dodao da se ljudi u Irskoj većinom klade na trke konja i trke pasa.
Svidjelo im se ,,nikšićko pivo”, a šok su doživjeli kada su vidjeli koliko je jeftina boca od dva litra.
– U Irskoj imamo veće takse na alkohol. Ne prodaje se pivo u bocama od dva litra, već od 500 ml. To više nije legalno. Naša vlada morala je da zaustavi naše opijanje. Situacija je postajala vrlo loša – objasnio je Aleks.
Dopada im se politika vlade u tom dijelu.
– Mislim da se vlada Irske pokazala odličnom u promjeni u društvu sa ovim potezom i načinu na koji je to uticalo na vožnju u pijanom stanju. Od jedne od država na najvećom stopom rasta osoba koje voze u pijanom stanju u Evropi, došli smo do one sa najnižom stopom i to u vrlo kratkom vremenu. Reklame koje su prikazivali na televiziji posljedice vožnje u pijanom stanju bile su brutalne. Prikazivane su i djeci. U reklami bi bio par koji sjedi na zidu, a onda bi naišao automobil u kojem se nalazio alkoholisani vozač koji bi se kolima zabio u njih. Bilo je zastrašujuće gledati to kao dijete, ali vam zaista to ostane u mislima. Ureže vam se u mozak. Nikada ih neću zaboraviti. Brutalne su i nasilne, ali upalilo je. Ljudi sada ne voze pijani u Irskoj. Istrijebili su to iz naše kulture. Možda i ima toga u nekim mjestima, ali to je izuzetak, a ne pravilo – kazali su Nik i Aleks.
Aleks Dojl i Nik Bado (foto: MNE magazin)
Niku se dopala rakija koju pravi Jelenina porodica. Irci imaju poitin, piće koje se pravi od kore krompira, ali je ilegalno u njihovoj zemlji.
Svidio im se irski pab u kojem smo razgovarali.
– Postoji neka vrsta tradicije kod nas Iraca da, gdje god da odemo, nađemo irski bar, a onda ga beskrajno kritikujemo, jer nije dovoljno irski (smijeh)
Skadarsko jezero (Foto: Jonathan Andrew)
Irski jezik
Žao im je što samo dva odsto populacije se koristi irskim jezikom.
– Konemara je jedna od nekoliko oblasti u Irskoj gdje ljudi još govore na irskom jeziku. Takve oblasti nazivamo Geltaht. Nažalost, mali je procenat populacije (dva odsto) koji svakodnevno koristi irski jezik. Tužno je, jer veoma brinemo o kulturi i istoriji naše zemlje. Između kolonizacije i Britanaca, Velike gladi, imigracije, vidite mapu života od 1700. do danas koja prikazuje procenat onih koji govore irski, po regionima – kaže Nik.
Kako bi pokušali da očuvaju irski jezik, učenike srednjih škola šalju na ljetnje kampove u oblastima Geltahta gdje cijelo vrijeme govore irskim jezikom, objašnjava Nik. Obavezan je predmet u školama u Irskoj.
– Unutar našeg školskog sistema, irski jezik se ne podučava dobro, što je šteta. Kada sam bio tinejdžer, dugo sam učio irski i bio vrlo dobar u tome. Volio sam taj jezik, ali način na koji su nas podučavali tjerao me je da razmišljam ,,U redu, uradiću sve kako bih izbjegao učenje irskog.” Sada, kada sam odrastao i gledam unazad, zaista mi je žao što ga nisam više učio – istakao je Nik.
Mnogo Iraca nalazi se u istoj poziciji kao oni, nisu ga voljeli u srednjoj školi, ali sada, kada su odrasli, žele da ga nauče.
Javni prevoz
U javnom prevozu imena mjesta i gradova napisana su na engleskom i irskom jeziku. Aleks je prepričao anegdotu. Kažu, smijući se, da je to poznata najava voza.
Foto: Flickr
– Grad u kojem živim zove se Braj. Isto je na irskom. Svaki put kada se voz zaustavi u nekoj stanici, kažu ,,Sada stižemo u Dablin, sada stižemo u…” Kada dođu u moj grad, čuje se najava ,,Sada stižemo u Bra.” Sa onim tvrdim irskim naglaskom. Da, sljedeća stanica je bra (engleski izraz za brushalter) – priča Aleks, uz smijeh.
Foto: LovinDublin
Smijeh se nastavio kada je Nik ispričao šalu o Luasu, firmi koja je zadužena za tramvajski prevoz u Irskoj.
– Postoji šala u Irskoj – Luas je besplatan. Naravno da nije, ali mnogo ljudi ne plaća kartu za Luas. Vrlo je lako primijetiti ih, jer s vremena na vrijeme uđe član obezbjeđenja koji provjerava imate li kartu, ali to čini vrlo sporo. Tako da, kada uđe na jednu stanicu, vidite na sljedećoj kako iz tramvaja istrčava 30 ljudi i samo se onda ti isti vrate u tramvaj na narednoj stanici – Nik kaže, uz smijeh.
Volio bi da vidi više javnog prevoza ovdje.
– Koliko sam razumio, svaka porodica u Crnoj Gori ima dva ili tri automobila, što nije stvar sa Irskom. Većina porodica tamo posjeduje jedan automobil. Imam 30 godina i nemam vozačku dozvolu, jer mi ne treba. Idem svuda javnim prevozom. Bilo bi vrlo teško za mene da živim na zapadu Irske, jer je tamo obaveza da imate vozačku dozvolu – kaže Aleks.
B. Radonjić
Najnoviji komentari