ART SLAJDER
DANIEL POPOVIĆ ZA MNE MAGAZIN: Koncert u Podgorici koji nikad nisam imao je moja ,,suza u kamenu”
Foto: Sandra Šimunović
Odakle početi priču o čovjeku koji proslavlja 50 godina karijere?
Kantautor Daniel Popović rođen je u tadašnjem Titogradu, u porodici u kojoj je otac Filip bio ugledni pedijatar, a majka Nadia, Belgijanka, pijanistkinja.
Čovjek sa bogatim muzičkim iskustvom, solo i kao dio grupa ,,Entuzijasti” i ,,Nada”, koji se sa 16 godina otisnuo u svijet iz rodne Crne Gore, prošao je Evropu uzduž i poprijeko i prije 1983.
A onda sa pjesmom ,,Džuli” te 1983. predstavlja Jugoslaviju. Tada je ostvario jedan od najboljih rezultata na Evroviziji kao predstavnik SFRJ i TV Titograd. Spot koji je Televizija Titograd uradila za Evroviziju, a koji je prikazivan u udarnim terminima, pronio je u najljepšem svijetlu sve ljepote Crne Gore.
Nakon toga ostaće apsolutni rekorder svih vremena na ovim prostorima po broju prodatih nosača zvuka samo jednog projekta.
Album ,,Bio sam naivan“ je prodat u 1.200.000 primjeraka samo na prostorima bivše SFRJ. U Njemačkoj je prodato 500.000 singlica sa pjesmom ,,Džuli”.
Godina 1983. biće zabilježena u njegovoj karijera po tome što je i na top-listama njemačkih časopisa, kao što je ,,Bravo“, bio nekoliko nedjelja iznad Majkla Džeksona i Dejvida Bouvija, a u društvu imena kao što su Spandau Ballet, Kajagoogoo, Nena, Culture club, Eurythmics, itd.
Poslije uspjeha megahita ,,Džuli“, evergrina Evrovizije svih vremena koji je prepjevan na desetine jezika, nastupao je pred hiljadama ljudi od Skandinavije, Belgije, Njemačke do bivše SFRJ.
Bio je ekskluzivac ,,Jugotona“ (današnji ,,Croatia records“) sa stogodišnjim ugovorom, može se reći: doživotnim.
No, nastupile su devedesete, nesrećne i tragične, pa su ugovori revidirani i raskidani.
Ima 20 svojih albuma i na desetine pjesama rađenih za druge.
Ovo je godina u kojoj se navršava tačno pola vijeka njegove profesionalne karijere od kada je, kao sedamnaestogodišnjak, pobijedio na festivalu ,,Titogradsko proljeće” sa autorskom kompozicijom ,,Plači”.
Poslije ovoga su uslijedili festivali u Jajcu i Maglaju (1974) koji je ove godine, takođe, obilježio pola vijeka postojanja. Maglajski festival je tom prilikom upriličio i izložbu fotografija iz svoje arhive. Recimo, 1974. učestvovali su Daniel Popović i Slađana Milošević, kao gimnazijalci.
Povodom 50 godina profesionalne karijere, te punih 40 u diskografiji, Popović priprema nešto novo, materijal u kojem predstavlja sebe u jednom zrelo – autorskom svijetlu, sa velikom željom da se predstavi i starijoj publici, a i novim generacijama, te na najljepši mogući način zaokružuje jubilej, vraćajući se svojim počecima: baladera i šansonjera.
U godini u kojoj obilježava pola vijeka izuzetne karijere, Daniel Popović za Montenegro magazin govori o odrastanju u Podgorici u porodici intelektualaca, počecima muzičke karijere, prvoj ljubavi i pjesmi koja ga je prije 40 godina vinula u evropske zvijezde, radu za druge izvođače, novom albumu i o tome da li će ga publika konačno čuti u Podgorici.
Rođeni ste u Titogradu, u porodici doktora i pijanistkinje. Kako je bilo odrastati u takvoj porodici i kakva Vas sjećanja vežu za djetinjstvo?
– Muzika je, u našem domu bila dio svakodnevice. Uvijek se sviralo i pjevalo.
Od rođenja me okružuju umjetnosti: poezija, ples, likovna umjetnost, ponajviše muzika. Stalno smo pjevali i svirali. U našu kuću su dolazili sve sami umjetnici.
Pa čak sam, kao jako mlad osnovao prvi neoficijalni klub u Podgorici ,,Francisko Tarega” u kome smo se okupljali, svirali, pjevali, čitali svoju poeziju… Taj klub je bio mojih ruku djelo. Na to sam ponosan. Preuredio sam podrumske prostorije u jedan ugodan prostor. Sve je bilo hand-made.
Sa majkom pijanistkinjom prirodno je došla ljubav prema muzici, klavir, klasična gitara, ,,Vasa Pavić”, kasnije Grac – Konzervatorij za glazbu i izvedbene umjetnosti. Godine 1972. godine pobijedili ste na ,,Titogradskom proljeću” sa autorskom kompozicijom ,,Plači”. Kako i kada se rodila ta ljubav prema komponovanju i pisanju tekstova?
– Nije tajna da dolazim iz muzičke porodice, familije intelektualaca koja me je svakako i naučila svemu što danas jesam. Na primjer, tata nam čita i lijepo recituje, dok mi sestra Mirjana pjeva tercu, ja na gitari sviram neku lijepu šansonu, a mama nas prati na klaviru.
Prekrasno.
Pjevanje, ples, uopšteno umjetnost u mom životu ima visoko mjesto, jer se time želim baviti od kad znam za sebe, te sam poprilično siguran da nije prošao nijedan dan da nisam zapjevao i svirao. S druge strane, redovno sam pratio rad svjetskih muzičkih zvijezda, pa su me polako ali sigurno malo po malo s godinama privukla i svijetla pozornice i onog najljepšeg što dolazi s tim.
,,Plači” je jedna nježna, tužna šansona. Donijela mi je dvije prve i jednu drugu nagradu, te pravo da predstavljam ,,Titogradsko proljeće” na drugim festivalima.
Kako sada gledate na taj nevjerovatni muzički put od grupa ,,Nada” i ,,Entuzijasti” do evropske zvijezde i način na koji je on tekao?
– Grupe ,,Nada” i ,,Entuzijasti” su moji počeci kao gitariste i pjevača i donijele su mi neprocjenjivo iskustvo u bavljenju muzikom. Posebno ,,Entuzijasti”, sa njima sam se kalio. Sa njima sam otišao na prvu veliku turneju po SSSR-u koja je trajala puna tri mjeseca.
Poslije pobjede u Novom Sadu, vrtlog i bujica koja me je ponijela ka evropskim scenama. Popularnost, uspjeh, tisuće ljudi koji pjevaju zajedno samnom. Onda nesrećne devedesete kada se povlačim u studio i zapravo počinjem raditi za druge. Nije mi bilo do pjevanja, a moralo se živjeti. Onda dvijehiljadite i slika koja me u javnosti prati. Nije lako kada vas stigmatizuju. Naslikaću sliku nekog ,,Sada”.
Publika se smiješta, pada i pokoji aplauz a onda, zaglušujuća tišina, dok izlazim na binu, nježan i blijed; ranjiv i jak.
Na rubu bine, toj tankoj liniji između raja i pakla. Dok sam tamo vrijeme i prostor kao da zamrznu, ne postoje i ja vidim sebe van sebe. Postiđen sam a i ujedno ponosan. Pogledam tu i tamo, oko sebe, i upijam u sebe ono što su moja čula primila.
Tiho, skromno, ponizno, osjećam koliko sam mala čestica u cijelom svemiru. Ne samo ja; svi mi. Koliko su krhki naši životi.
Muzika me uvijek prati, u boli i ljubavi i ispraća me u moj maleni i svakodnevni svjet. Kad kleknem pred publiku sa svojom gitarom i poželim im laku noć, možda posljednji put……ne znam…..srce mi se stegne.
Prošlo je ko za tren.
Četrdeset godina je prošlo od Vašeg učešća na ,,Pjesmi Evrovizije” u Minhenu, gdje ste nestvarnim spletom sudbine nastupili sa numerom ,,Džuli”, inspirisanom Njemicom Angelom. Jeste li se nakon toga vidjeli sa Angelom, kakve Vas uspomene vežu za ,,Evroviziju” i kako doživljavate ,,Eurosong” sada?
– Ah, Angela moja prva ljubav. Razmišljam, sanjam, pjevam o toj prvoj ljubavi. Lako se pjeva, teško definiše, a bez nje je nemoguće živjeti. Još uvijek, čini mi se, tragam za tim. Kad bih je našao, ne bih znao što bih s njom; kada bih je imao, bojao bih se da je ne izgubim. Kada ovo kažem, mislim na tu neku posebnu pjesmu. Neku koja bi nadmašila Đuli. A Ljubav je stalni izvor sreće i tuge, neiscrpna energija koja nas može spasiti. Peti element. Zaboravio sam što je to ljubav i kakav je osjećaj zaljubiti se; međutim, imam danas jasne ideje o tome što bi ona trebala biti. U meni živi taj osjećaj.
Radili ste pjesme za Željka Bebeka, Jasnu Zlokić, Severinu, Mineu, Jasmina Stavrosa, Alku Vuicu, Nives Celzijus, Ivana Volarića, Sandy. Rijetko ste se odlučivali za duete, a jedan od njih je bio sa Sergejem Ćetkovićem. Što je to što Vas inspiriše u nekom izvođaču, da poželite da napišete pjesmu za njega?
– Na sve što sam radio sam ponosan. Uvijek pitam izvođača šta je to što njega inspiriše, čemu teži.Prema tome se ravnam. Osluškujem nečiji senzibilitet. Inspiracija je kao zrno koje u meni nađe plodno tlo i počne se razvijati. Tada spoznam nevjerovatnu i magičnu moć tog trenutka. Sve to onda pretačem u note, harmonije, slike i pjesma se rađa. Moje pjesme su poput moje djece.
Obilježavate 50 godina karijere. Što nam možete reći o novom albumu, samim pjesmama i inspiraciji koja ih povezuje?
– Ovim albumom vraćam se svojim počecima. Možda zatvaram krug. Sve pjesme sa mog novog materijala nose u sebi dio mene; istinite su. iskrene, posebne. To što ćete čuti, to sam ja. Senzibilan, zreo autor sa iskustvom, balader, šansonjer, gitarista i pjevač.
Ponekad pomislim: ,,O.K. Ležao si negdje u nekom mračnom, hladnom prostoru i odležao, kao boca kvalitetnog vina. Sada je vrijeme da se vino ispije.” I pjesme su potekle. Kao riječi, kao suze. U njima sam ja. U meni su one. Svaka je jedna priča. Nadam se da ćete u njima uživati zajedno samnom. To želim. Predstaviti se i starijoj publici i novim generacijama.
Koji su planovi? Da li će Vas publika konačno čuti u rodnoj Podgorici?
– To bih volio najviše. Koncert u rodnom gradu koji nikada nisam imao, pa čak ni u vrijeme najveće popularnosti. To i jeste moja ,,suza u kamenu”. Tu je moj početak i moj kraj. To sam ja.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
