ART PREPORUKA

KOMEMORACIJA ZA MASSIMA SAVIĆA: ,,Neka ti plove brodovi, dragi moj Makso”

30.12.2022. u 14:48

Instrumentalnim izvođenjem pjesme ,,Stranac” danas nešto iza 11 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu započela komemoracija za velikog umjetnika i cijenjenog muzičara Massima Savića koji je ovaj svijet napustio prije tačno sedam dana nakon kratke i teške bolesti, piše Večernji list.

Na komemoraciju su stigli Massimovi brojni prijatelji, kolege i poštovaoci, među kojima su i Zoran Predin, Vladimir Kočiš Zec, Husein Hasanefendić Hus, Mladen Max Juričić, Sanja Doležal, Tatjana Jurić, Alka Vuica, Vlatka Pokos, Ivana Vrdoljak Vanna, Marko Tolja, članice grupe Meritas… Od Massima se oprostila i ministarka kulture Nina Obuljen Koržinek. Posebno ganute bile su Massimova supruga Eni i kćerka Mirna koje nisu mogle suzdržati emocije u gledalištu.

Komemoraciju su uvodnom pjesmom otvorili Elvis Stanić, Henry Radanović i Ivo Popeskić, a potom je uslijedilo izvođenje pjesme ,,Da mogu” u istom sastavu.
Okupljenima se prvi obratio violinista Bruno Urlić.

– Pozdravljam sve vas koji ste se došli nakloniti jednoj veličanstvenoj karijeri i životu dostojnom divljenja. Prvo bih želio u ime banda i u svoje lično izraziti saučešće porodici, posebno Enici i Mirni, a onda i prijateljima, kolegama i svim ljudima koje je Max dotaknuo svojim glasom, dobrotom, emocijom, toplinom i svojom energijom. S obzirom na to koliko nas je tu, ne bih rekao da se radi samo o porodici i prijateljima već i o povećem broju ljudi koji su ga doživljavali kao svog i koje je „dodirnuo slučajno“ ili namjerno svojim čarobnim talentom. Prije nego što kažem još nekoliko riječi, molio bih vas da se u minutu ćutanja koji je pred nama vi koji ste ga poznavali prisjetite barem jedne sekvence koju ste proživjeli s njim, a vi koji Maksa niste lično poznavali, vas molim da se prisjetite nekog trena koji ste proživjeli i zapamtili uz njegovu muziku. Na taj način ćemo u ovoj dvorani spakovati još jedan važan kofer pun iskrene ljubavi, empatije i duha koji će ga zauvijek pratiti na njegovim daljim putovanjima – kazao je Urlić pa potom zamolio sve okupljene da minutom ćutanja odaju počast Massimu.

Prisjetio se uspomena koje je stvorio uz prerano preminulog muzičara.
– Maks je iz nas izvlačio ono najbolje, nikada se nije zadovoljavao prosjekom, uvijek je pomicao granice. Takav strog prema sebi i nama je davao primjer kakvi trebamo biti i kako se trebamo odnositi prema poslu kojim se bavimo. Za njega nije postojao nebitan koncert. Prije svakog nastupa bio je jednako pod tremom i jednako bi se znojio i drhtao, bilo da je to neki event, festival, malo pozorište ili koncert pred pet, deset ili 15 hiljada ljudi. Tako smo se uz tebe Maks i mi ponašali. Od trena kada Boris i Sale zakažu svirku, Zlaja nas preveze na mjesto događaja, Robi složi pozornicu i Smokva nam osigura zvuk, nas šest: Popov, Marko, Goja, Sveto, Pešut i moja malenkost trudili smo se biti dostojni tebe i publike zbog koje smo bili na toj sceni. Tek kad bi sve bilo gotovo, našli bismo se u tvojoj sobi (jer je bila najveća), opustili se i zavladao bi spokoj. Nikada se nisi ustručavao pohvaliti nas pred drugima i nasamo, a kada bi ti nešto smetalo, obavio bi to diskretno, gospodski u četiri oka ili svojim klasičnim „after midnight“ pozivom i već bi sljedeći put sve bilo puno bolje. Pripala mi je čast oprostiti se od tebe u ime svih tvojih kreativaca: tonaca, producenata, tekstopisaca, kompozitora, aranžera, bivših članova benda i asistenata: Luka, Kiki, Lazo, Križan, Špada, Vrba, Delač, First, Zveki, Martina, Marijana, Štef, pa tvoji majstori za „vještinu“ Henry, Ivo i Elvis, pa ljudi s kojima si možda bio i najbliži: Romac, Sale i tvoj Pipo koji ti već vjerovatno štima gitaru za neku vašu sljedeću svirku. Od svih nas napravio si bolje ljude i na tome ti se ne možemo dovoljno zahvaliti. Dao si nam svima puno, a ipak smo te htjeli više, valjda je to tako u ljudskoj prirodi. „Nećeš ti dalje sam, već ćemo sami dalje mi“…kaže jedan pisac. Falićeš nam jer znamo koliko ti se još sjajnih ideja i planova vrzmalo po glavi i samo su čekali da se malo oporaviš od Arene. Falićeš nam jer si bio jedan od nas, jer si nas učinio za nijansu posebnijima, za broj većima i za koplje boljima. Nisi mario za medije i slavu, bio ti je dovoljan tvoj „mali krug velikih ljudi“, a za ostale si bio pomalo tajanstveni „stranac u noćiI“ koji im je donosio taj „sjaj u tami“, tako prijeko potreban zadnjih godina koje su nam svima pomalo izmakle tlo pod nogama. Takav inteligentan i magičan, uvijek bi sve skužio „iz jednog, ili najviše dva pogleda“. I zato „neka ti plove brodovi“ dragi moj Makso…” – tim je riječima svoj govor završio Urlić.
Nakon govora Massimov bend izveo je pjesme ,,Iz jednog pogleda” i ,,Sjaj u tami”.

Na sceni je cijelo vrijeme bio i visoki stolac za Massima na kojem je umjesto muzičara ovog puta stajala bijela ruža, s jedne strane stolca bila je Massimova gitara, dok je s druge stajao stalak za note na kojem su bili Massimovi neizostavni rekviziti – lepeza i maleni peškir. Bio je to jedan od najemotivnijih prizora komemoracije.
Govor su potom održali muzičari Aljoša Šerić i Ivan Dečak.
Šerić se prisjetio druženja s Massimom i nezaobilaznih telefonskih razgovora u sitne noćne sate.

– Sjećam se jednog rođendanskog tuluma, Ivanovog u Katranu, kad je neko pustio ,,Sjaj u tami”, a mi smo se derali neuspješno pokušavajući otpjevati one visoke dionice koje je on s takvom lakoćom pjevao u falsetu, bio je s nama i smijao nam se kako se samo prijatelji mogu smijati svojima bez straha od osude, bio je srećan i mi smo bili srećni. Nedostajaće mi oni famozni Maxovi telefonski pozivi u sitne sate, kad bi nadugo i natenane znali razglabati o smislu besmisla, pjesmama, stihovima, autorima, izvođačima koje je volio i onima koje baš i nije. Bilo je i takvih, o njima on ne bi nikada pričao u javnosti jer je bio gospodin, uglađen, savršenih manira, lako bi ga zamijenili za pripadnika engleske aristokratije, ali, naravno, s puno više duše. Ti pozivi su bili nešto kao inicijacija u viši dom hrvatske muzičke scene, Bono je pisao pisma mlađim izvođačima za koje je mislio da zaslužuju, mi smo imali Maxove pozive, ultimativna čast. Prilikom tih razgovora često bi me upitao što ja mislim o nekom njegovom sljedećem koraku, o pjesmi koju treba snimiti, koncertu, muzičkom smjeru, mene beznačajnog. Ali takav je Max bio, ko god da je s njim pričao učinio bi da se osjeća ravnopravno, makar nismo bili ravnopravni, ni najmanje. Nije trebao nikoga ništa pitati, imao je bezgrešan muzički ukus i instinkt, sve odluke koje je donosio vezano uz muziku su bile ispravne, čak i onda kad bih posumnjao u njihovu ispravnost vrijeme bi me demantovalo. U mnogočemu sam dijelio njegovu životnu filozofiju, slagao se s njime, osim u jednoj stvari. Naime, za jednog druženja kod Chagija dotakli smo se opet smisla besmisla kad je rekao da ne vjeruje u ono ,,poslije”, da nema života poslije života, kasnije sam u jednom intervjuu pročitao kako je na samo sebi svojstven način, lijepo i elegantno, sročio: Ljudi su konačna bića ograničenog trajanja. Vjerujem, odnosno biram vjerovati da nismo i da ćemo se jednom opet sresti, možda na nekoj drugoj zvijezdi, i zbog toga ovo danas nije zbogom, već je jedno obično i usputno: ,,Bok Max, vidimo se – kazao je Šerić.
Emotivnim riječima od Massima se oprostio i Ivan Dečak koji se prisjetio koliko mu je Massimo pomogao na početku karijere. Massima je nazvao istinskim frendom i muzičkim saputnikom.

– Kraj devedesetih je.Tek sam se bio doselio u Zagreb. Kiša je padala, a ja sam stajao bez kišobrana na uglu neke ulice na Trešnjevci. Ispred mene zaustavlja se automobil, otvaraju se vrata… U njemu sjedi Massimo Savić i kaže: upadaj mali. Bio sam klinac s tek objaveljnim prvim albumom, a on regionalna zvijezda. Tad mi je prvi puta otvorio vrata i pružio ruku, koju će mi narednih godina još toliko puta nesebično pružiti Massimo će s vremenom za mene postati Max, istinski frend i muzički saputnik. Dopustiće mi da mu se približim, upoznaće me sa svojom porodicom. Doći će na moj rođendanski tulum, pokloniće mi svoju odjeću, sa istinskom pažnjom i znatiželjom preslušavati moje demo pjesme, a neke od njih, na moju veliku čast, i otpjevati ispred mene u studiju, prije nego ih i svi vi čujete. Zvaćemo jedan drugoga na telefon u bilo koje doba dana ili noći i razgovaraćemo duuugo, ne samo o muzici, pjesmama i koncertima… Razgovaraćemo o porodici, sportu, modi, o moru, ali onda opet o muzici, pjesmama i koncertima. Svaki naš razgovor ti bi završio sa: Volim te Mukica A koliko god dugi bili, zapravo bi svaki put proletjeli. Otišao si frende u treptaju oka, a još smo sebi toliko toga trebali reći. Volim te Mukica – ganut je bio Ivan Dečak koji je posljednjih godina bio jedan od Massimovih najbližih saradnika.

Nakon govora članovi Massimovog benda uz Igora Geržinu izveli su ,,Mali krug velikih ljudi”, a potom i pjesmu ,,Neka ti plove brodovi” dok su se na video bimu u pozadini smjenjivale fotografije iz privatnog života muzičara.
Posljednji se okupljenima obratio Boris Horvat, direktor Massimove diskografske kuće Aquarius records.

– U proteklih prokleto tužnih sedam dana, pročitao sam / pročitali ste, nebrojeno prelijepih misli, tužnih crtica, ozbiljnih tekstova o Massimu, o karijeri, glasu, umijeću sviranja gitare, o muzičaru! Gomila je to riječi koje poređane imaju neki smisao, pričaju neku priču. Sasvim ću sigurno u ovom tekstu posuditi neke od tih, tuđih riječi i pokušati ispričati svoju priču o Maxu, pokušati ispričati priču za koju me Eni zamolila da ispričam, kako je rekla: „tvoj bi prijatelj htio da to budeš ti“. No neću moći ispričati onako kako bi on to znao, kako bi on to mogao – Max nije riječi posuđivao, nije ih samo izgovarao – one je riječi dijelio i oplemenjivao i kada bi došle do nas bile su potpuno drugačije no što bi to bilo ko od nas, običnih izgovarao. Bezbroj, doslovno bezbroj onih koji su napisali te iste riječi u bespuću ovovremenskih načina komuniciranja poznavali se ga kroz pjesme, kroz tu nevjerovatno prenošenu emociju u riječi, jer na kraju ili početku to su samo riječi – kazao je Horvat.

Potom je nastavio:
– No kada su izašle iz tog nevjerovatnog čovjeka, udarale su potpuno drugačije, na način svojstven samo i jedino Massimu. Imao sam nekim čudom dobijenu privilegiju da te riječi slušam više od dvadeset godina i ono što sam shvatio tek sada, sada kada je otišao, jeste da sam te izgovorene riječi od njega prihvaćao kao uobičajene, jednostavno nisam razumio što mi je poklanjao svakim razgovorom – slušati Maxa u našim običnim, profanim razgovorima bilo je gotovo isto kao slušati njegove pjesme, način kojim je izgovarao potpuno obične i svakodnevno korišćene riječi – one to više nisu bile. Vokabular je ponekad bio kao iz starih filmova, nekako gospodski, možda bi baš to bio najtačniji opis. Nebrojeno puta smo se posvađali, burno, možda čak i grubo – izgovorili ružne riječi – no i tada te riječi od njega bile su njegove, izgovorene emocijom koju je prenosio pjesmama. I nisu te mogle pogoditi, jer bile su od njega, od Maxa – pa koga može uvrijediti pjesma? Pa slijedi najluđe od svega – izvinjenje. Izvinjenje kakva je samo Max mogao izreći, pokopati se riječima i istinski mi pokazati kako mu je baš žao. Nisam to naučio od tebe frende, izviniti se kako treba, to znaju samo najbolji. Dobio sam ovaj zadatak, pričati na tvom ispraćaju, zadatak koji nikako nisam želio, kojeg sam se istinski bojao sve od one srijede ujutro u Kinoteci, srijede koja je bila samo dvadesetak dana prije toliko željenog susreta s muzikom u najvećoj životnoj areni, srijede kada si nam rekao – „nisam dobro“. Viđao sam te puno ranije no što smo počeli sarađivati, dok si se „smucao“ hodnicima radija 101 još tamo kasnih osamdesetih sa svojim ondašnjim frendovima. Bio si već tada „institucija“, Dorian Gray je imao kultni status a band se tek raspao – pa kako je to moguće? Prošlo je x godina od tih prvih, vrlo površnih susreta do onih dana na Trešnjevci u skromnom uredu Aquariusa, kada je krenula – kažu oni ozbiljni recenzenti tvoje karijere – treća faza Massima. Eponimni album sniman na Koločepu – u samo nekima poznatim suludim uslovima – pa onda „kvantni skok“ (opet riječi koje izgovorene od Maxa gube fizički i imaju metafizički smisao) – kvantni skok s albumom Vještina. U nekom od nebrojenih razgovora s ekipom koja je stvarala taj album, s Popeskićem, Šajetom – shvatili smo da oduzimanje riječi „tajna“ nevjerovatnoj Gibinoj pjesmi – u potpunosti ocrtava Massima. Vještina je postala sinonim, kada bi itko od nas običnih izrekao tu riječ – to je Massimo. Uslijedio je album Sunce se ponovo rađa – Aljošine Tri slike, minijatura koja zatvara album, minijatura za tebe Mirna od tvog voljenog tate, Indija – Indija za koju si Eni tako savršeno izabrala hrvatske riječi za svoga Maxa „a kad sklopim oči k'o anđeo će doći“. Birajući kome bi povjerili neki dio posla, znao si reći: „pa Gonzo će spot, Duda će likovno oblikovanje, Tomica, Walter ili Sanja i Mario će fotke – pa to je sve naša porodica“. U posljednjih desetak godina ta je neslužbena porodica malo pomalo rasla; Peggy i još jedan Massimov „kvantni skok“ – na padinama Medvednice dogodila se „Iz jednog pogleda“, još jedno prijateljstvo zvukova, i jedinstven „Krug u žitu“, ultimativne „Suze nam stale na put“. Vječno prijateljstvo s Nenom odjekuje sada proročanski; „Zar više nema nas“… Pa povratak u zagrebačku ravnicu – Dečak ti je podario riječi, Jura i Pavle upakirali i uzlazna putanja se nastavlja; „Nama se nikud ne žuri“ i, mislim da nema primjerenije riječi – „kultni“ – Mali krug velikih ljudi. Dijelio nas je samo jedan jedini broj u datumu rođenja, tvoj 06.06. moj dan ranije – možda smo se baš zbog toga uvijek lako mirili i grlili – da, volio se Max zagrliti s frendovima, onako nekako muški, s tapšanjem, onako gospodski a intimno. Izuzetno je cijenio saradnike i znao pokazati i zahvalnost i poštovanje – do te mjere da neki nisu s njim mogli preći na „ti“ – Lana, Mirta, Sanja, Anđelko – Ivana, Marijana, Vlatka – „tvoj“ Saša – izveli smo Maxa bezbroj puta na binu, poželjeli mu svaki puta da uživa – ovo danas nam je posljednji izlaz za Maxa, sve ste i opet obavili savršeno, znate koliko bi bio ponosan na vas! U nedjelju, šestog novembra ove godine, u rano jutro nakon ostvarenog sna, nakon herojski otpjevane dvadeset i četiri pjesme u prepunoj zagrebačkoj areni stigla je poruka; „Sinoć sam s mnogima ostvario neraskidive veze“ … da Maxo, ta Arena, taj Zamisli, to je bio tvoj Black Star, povezao si se s mnogima i otplovio … ostavio si nas nespremne i beskrajno tužne no ponosne što si s nama dijelio riječi onako kako si samo Ti znao. Volimo te frende i ne brini, čuvaćemo tvoje cure”, kazao je Horvat dok je jedva suzdržavao suze.
Komemoracija je završena izvođenjem pjesme ,,Krug u žitu” koju su izveli Massimov bend, Peggy i Igor Geržina, a na kraju je objavljen i snimak posljednjeg Massimovog koncerta u Areni tokom koje su svi okupljeni ustali i aplauzom ispratili Massima na posljednji počinak.

Massimo je preminuo 23. decembra, samo mjesec i po nakon što je u Areni Zagreb održao koncert za koji je rekao da mu je koncert života. To veče na sceni su mu se pridružile njegove kolege i prijatelji s kojima je stvorio svoj mali krug velikih ljudi i zajedno s njima stvorio je muzičku čaroliju na svom posljednjem koncertu.

Posljednji ispraćaj biće održan u utorak 3. januara u 11 sati na Gradskom groblju u Zadru. I posljednji ispraćaj će, baš kao i komemoracija, biti otvoren za sve koji žele još jednu priliku da se po posljednji put oproste od Massima.

Izvor: vecernji.hr