ART PREPORUKA
ART: Preminuo pisac Dejan Tiago Stanković
Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs
Pisac Dejan Tiago Stanković preminuo je u 57. godini, potvrđeno je portalu Nova.rs.
Književnik i prevodilac umro je u svom domu u Lisabonu, gdje je i živio decenijama, potvrdili su nezvanično za pomenuti portal prijatelji Dejana Tiaga Stankovića.
Dejan Tiago Stanković rođen je u Beogradu 1965. Kako je sam ispisao u svojoj biografiji, u Beogradu je živio dok nije diplomirao arhitekturu 1991. godine.
– Ali arhitekturom se nikada potom nisam bavio. Čim sam okončao školu, a prije nego što sam odrastao, iz puke radoznalosti i želje da upoznam svijet odselio sam se u inostranstvo, gdje nisam namjeravao dugo da ostanem, ali okolnosti su odlučile da bude drugačije. U Londonu sam živio do 1995, kada sam se, umiesto da se vratim kući u Beograd, preselio u Portugal. Obitavam u Lisabonu, dobio sam njihovo državljanstvo i gledaju me kao svog – zabilježio je svojevremeno pisac.
Objasnio je i kako je „naučio da piše“:
– Spisateljski zanat naučio sam od najboljih, prevodeći književna djela. Tokom godina objavio sam nevelik broj prevoda, ali samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski tako srpskih na portugalski. Bio sam pionir u tom poslu, pa sam mogao da biram. Posebno se ponosim prevodima Saramaga, Iva Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom sam počeo da pišem i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih djela počeo sam kasno u životu, tek u svojim četrdesetima, kada sam bio siguran da imam šta da kažem. Objavio sam knjigu pripovjedaka „Odakle sam bila, više nisam“ i roman „Estoril“, koji je preveden na velike svjetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta sam osobito ponosan, ušao u školsku lektiru. „Zamalek“, moj drugi roman, plod je mojih višemjesečnih boravaka u Kairu tokom četiri godine, onoga što sam tamo doživio i priča koje sam tamo čuo.
Posljednju knjigu „Odakle sam bila, više nisam“ objavio je jesenas za „Lagunu“. To je bila, kako je isticao, njegova posveta Lisabonu.
– To je priča o mom odnosu sa gradom u kojem živim i koji volim iz sto razloga, ali prije svega jer je lijep. A slab sam na ljepotu. Likovi jesu Lisabonci, ali su skoro svi dođoši. Tako je ispalo, ali to je valjda što svako piše o sebi i svom svijetu, a ljudi koji su presađeni iz jedne kulture u drugu, su moj svijet – govorio je za Nova.rs.
Bio je laureat nagrade „Branko Ćopić“, a njegova djela bila su u užem izboru za NIN-ovu nagradu, priznanja „Isidora Sekulić“, „Dušan Vasiljev“… Bio je i kolumnista NIN-a i plodan prevodilac. Na portugalski je prevodio djela Andrića, Crnjanskog, Dragoslava Mihailovića, Dušana Kovačevića.
Izvor i foto: nova.rs
