6.12.2022. u 15:52
Publika je sinoć u Crnogorskom narodnom pozorištu, ustajanjem, uz dug aplauz i ,,bravo”, dočekala kraj predstave ,,Ožalošćena porodica”, reditelja Jagoša Markovića.
Na Velikoj sceni igrali su veliki glumci s takvom jednostavnošću, ljepotom i majstorstvom. A pred sobom imali su veliki tekst velikog pisca i velikog režisera koji je izvanredno uspio da sprovede sve to u djelo. Bili su to igranje i predstava koji će se dugo pamtiti.
Od korica same brošure, na čijoj je jednoj strani parče hljeba na tanjiru u obliku kuće, a na drugoj mrvice na istom tom tanjiru, do nakrivljene scene, sve je nosilo simboliku. Smijeh i aplauz publike punili su salu.
Kako samo to Nušić umije, bilo je smijeha, podsmijeha, licemjerstva, bespoštedne borbe za svoj komad hljeba, gramzivosti, borbe oko toga ko će više da oplakuje pokojnika, dok čekaju da se testament otvori i vide kome će šta pripasti.
Prije toga o pokojniku će pričati sve najbolje, a nakon toga sve najgore, jer bogatstvo, kako kaže jedan od likova, ipak pokoleba čovjeka.
Komad je prvi put Marković postavio na scenu 19. januara 2018. godine, opet simbolično, jer Nušić je preminuo 19. januara 1938. godine. Od tada predstava ima svoj život, sa nekoliko izmjena među glumačkom ekipom.
Ansambl gostujućeg Narodnog pozorišta iz Beograda sinoć su činili Saša Torlaković (Agaton Arsić), Radmila Živković (Simka), Danica Maksimović (Sarka), Nebojša Dugalić (Proka Purić), Vanja Ejdus (Gina), Aleksandar Srećković (Tanasije Dimitrijević), Nela Mihailović (Vida), Danilo Lončarević (dr Petrović, advokat), Andrijana Đorđević (Danica) i Dušan Matejić (Mića).
Marković je radio adaptaciju i birao muziku. Dramaturškinja je Molina Udovički Fotez koja podsjeća na riječi reditelja Suštinski se ništa nije promijenilo, a spolja ponešto.
– I čim se podigne zavjesa imamo sliku svijeta o kome je riječ. To su predstavnici vlasti, estrade, kontraverznog biznisa – samozvane veličine u punom sjaju i bijedi sopstvene crnine. Na to ko su i kakvi su sve vrijeme ih podsjeća portret pokojnog Mate Todorovića. Ovim scenskim znakom Jagoš Marković pokojnika definiše kao glavni antagonistički lik. Mata Todorović je testamentom odredio da novac pripadne Prosvjeti i Crkvi, jer je odlično poznavao članove svoje familije i znao da je duhovna obnova jedini njihov istinski spas. Nisu ga razumjeli.Nisu još…..Nisu razumjeli ni zašto najveći dio svoje imovine ostavlja kćeri Danici. Ona je, u Markovićevoj predstavi, ponižavana, izmanipulisana, ošamućena, ali je i dalje ono što je zvijezda Danica našem rodu uvijek i bila – vjesnica zore i dana. Kći sunca u narodnoj poeziji……..Da bi se vidjela neophodno je uputiti pogled ka nebu – ističe Udovički Fotez.
Scenograf je Matija Vučićević, dok je za scenski govor zadužena Ljiljana Mrkić Popović. Kostimografkinja je Maria Marković Milojev, a dizajner zvuka Vladimir Petričević. Pomoćnica reditelja i adapterka teksta je Tara Lazarević, a izvršni producent Vuk Miletić.
– Puno mi je srce zato što nisam bila dugo ovdje. Ovo je posebno, ovo je, ipak, naš nacionalni teatar došao kod vas u nacionalni teatar. Drago mi je da je ovako prošlo – prenijela je utiske Danica Maksimović novinarima nakon predstave.
Zamolili smo je da za MNE magazin prokomentariše to da gdje je Nušić ostavio svog čovjeka u svom vremenu, istog takvog ga nalazimo i u našem vremenu.
– Uvijek je tako, koji god komad da se igra Nušićev. Nevjerovatno koliko on sa današnjicom ima veze i korespondira. Evo, publika, sve je jasno, nema tu šta više da se dodaje, da se oduzima. Svaka rečenica, svaka replika stoji. Zato što je bio genije, zato što je on vidio unaprijed i nije morao da vidi, jer se istorija ponavlja i izgleda da se sve to nama dešava ispočetka. Potpuno je on bio vanvremenski pisac, a moramo imati i vanvremenske reditelje da bi iščeprkali i dokazali da je tako – rekla je Maksimović za MNE magazin.
Vanja Ejdus za MNE magazin kaže da se i antika bavi nečim što je vječno u čovjeku, ,,nekim njegovim strastima, pohlepama, koje su uvijek prepoznatljive, samo u nekoj formi drugačijoj.”
– Ovo je pitanje najviše našeg mentaliteta – ističe Ejdus za MNE magazin.
U razgovoru o utiscima, za MNE magazin objašnjava da je Danilu Lončareviću, koji je odskoro dio predstave, bilo važno, jer prvi put igra u svom gradu.
– Jagoša vjerovatno već svi znaju. Zanimljivo je bilo. Meni je uvijek super kad god odemo negdje u zemlje bivše Jugoslavije. To povezivanje mi je užasno značajno i voljela bih da to bude mnogo više sa svim državama bivšim. To je uvijek neka posebna emocija i osjećanja. S tim što smo još sa Crnom Gorom nekako i najbliži i najčešće i dolazimo, razmjenjujemo se i viđamo se, u odnosu na druge neke – Hrvatsku, Sloveniju – gdje je sad to krenulo tek u posljednje vrijeme da se događa – kazala je Ejdus za MNE magazin.
Kako je pomenula bitnost koju je igranje u rodnoj Podgorici predstavljalo Danilu Lončareviću, obratili smo mu se da čujemo utiske.
– Uzbuđen sam, kako ne, što sam u rodnom gradu, jer mi je prvi put da sam kao profesionalni glumac na sceni CNP-a i uopšte u Podgorici. Imao sam tremu, vrlo čudno, dugo nisam imao takvu tremu – kazao je novinarima Lončarević, koji je diplomirao u Beogradu u klasi Srđana Karanovića.
Projekti koji ga očekuju, kao člana ansambla Narodnog pozorišta u Beogradu, su ,,Rat i mir” i ,,Magbet”.
Aleksandar Srećković novinarima je rekao kako su u vrijeme kada je Nušić pisao ,,Ožalošćenu porodicu” maske još i postojale, ali da danas maske uopšte ne postoje.
– Danas su pohlepa, gramzivost, zloba, nedostatak empatije vrlo otvorene osobine i danas to niko ne pokušava da maskira, već pokušava da, nažalost, predstavi kao vrlinu. Ali zato nam Nušić pokazuje da postoji mogućnost za drugi put, za nešto što je humanost, urušavanje ili bar kontrola svog ega i svoje sujete i zato je on i veliki pisac, što nikad njegova djela nisu jednosmjerna – rekao je Srećković.
Izuzetno je dubinski Nušić poznavao mentalitet svog naroda, ističe Srećković.
– Kritika je najčešće odraz ljubavi i želja za poboljšanjem objekta, tako da je Nušić vrlo direktno i otvoreno gađao u sve mane našeg mentaliteta, ali je pisao komade u kojima ni u jednom trenutku nemate osjećaj animoziteta prema narodu Balkana. On to radi iz ljubavi prema svom narodu, Kroz svoje komade nam je ostavio ljubav i ta ljubav jeste razlog što njegovi komadi žive – rekao je Srećković.
B.R.