KOLUMNE

DRAGANA TVRDIŠIĆ: Potrebno u školama realizovati program prevencije vršnjačkog nasilja

Predškolska i školska sredina ima veliku ulogu u prevenciji raznih oblika rizičnog ponašanja, jer djeca borave svakodnevno u školi, formiraju mišljenje, stavove, upoznaju drugove, razvijaju svoju ličnost, stvaraju sliku o svijetu i o samima sebi. Potrebno je u svakoj školi  i predškolskoj ustanovi realizovati programe prevencije vršnjačkog nasilja

Podaci koji su dobijeni u istraživačkim projektima ,,Škola bez nasilja“ govore da su svi oblici vršnjačkog nasilja u porastu. Iako mislimo da su naše škole daleko bezbjednije od škola evropskih zemalja, ne znači da vršnjačko nasilje među djecom školskog uzrasta treba zanemariti, pogotovo kad se ima svjetski trend porasta vršnjačkog nasilja.

Cilj svih program prevencije vršnjačkog nasilja je stvaranje podsticajne, sigurne i bezbjedne školske sredine. Zajedno sa porodicama učenika, lokalnom zajednicom i državnim institucijama škole moraju podijeliti odgovornost za bezbjedno i sigurno okruženje. Iskustvo u radu sa djecom podstakli su stručne timove da organizuju grupni rad s roditeljima. Jer, u svakom roditeljstvu moguće su greške, koje se ne mogu ispraviti bez sagledavanja sebe i svojih problema, frustracija, strahova, konflikata…

Smatramo da je rad s roditeljima važno područje za prevenciju vršnjačkog nasilja. Roditelji u velikoj mjeri utiču način ponašanja djeteta. Mnogi roditelji se u tome ne snalaze baš najbolje, ponekad ne razumiju dijete, nedostaje im otvorena komunikacija.

Dešava se vrlo često da djeca koja imaju problem ne zatraže pomoć direktno, već kroz određeno odstupanje u ponašanju. Ako se rano otkriju te poteškoće i kontinuirano radi na promjenama u ponašanju, moguće je spriječiti razvoj asocijalnog ponašanja.

Ilustracija

Osnovna škola je područje u kojem se manifestuju razni oblici  vršnjačkog ponašanja učenika. Ta sredina ima veliku ulogu u prevenciji raznih oblika  nasilnog ponašanja vršnjaka, jer djeca boraveći svakodnevno u školi formiraju stavove, upoznaju drugove, razvijaju svoju ličnost, stvaraju sliku o svijetu i samima sebi.

U nasilju učestvuju i dječaci i djevojčice.. Dječaci su skloni da učestvuju više u fizičkom nasilju, dok djevojčice koriste više verbalno indirektno nasilje. Nasilje u školi trpe uglavnom učenici koji se po nečemu razlikuju od svojih vršnjaka. Za djecu nasilnike karakteristična je povećana latentna agresivnost. Osim toga što su agresivni, tipični nasilnici imaju potrebu osjetiti kontrolu i moć, često im nedostaje saosjećanje prema žrtvi. Prkosni su često se sukobljavaju i skloni su kršenju školskih pravila. Nasilnici se po pravilu teško nose s frustrirajućim situacijama, lako se uvrijede i imaju nažalost pozitivan stav prema nasilju.

Djeca žrtve imaju drugačije karakteristike.Jedina stvar koja je zajednička svim žrtvama jeste to da su ih nasilnici izabrali kao metu. Pasivne žrtve su brojne i karakteriše ih to da su to osjetljive tihe osobe koje u situacijam anapada od strane nasilnika reaguju plačem i povlačenjem. Ova djeca su ranjiva a nasilnici znaju da im se ovakva djeca neće suprotstaviti. Ono što treba naglasiti je da vršnjačko nasilje  ostavlja različite posljedice na dječake i djevojčice.

Dugotrajna izloženost nasilju predviđa pojavu simptoma anksioznosti i depresije kod djevojčica, ali ne i kod dječaka.. Neke od posledica doživljenog nasilja koje su primijećene kod djece u školi su: strah, depresija, posttraumatski stres, nisko samopoštovanje, samodestruktivno ponašanje, bijes, agresija…

Ponekad nema oštre granice između ,,nasilnika“ i ,,žrtve“  jer se u različitim razdobljima i situacijama uloge mogu zamijeniti, pa nasilnik postaje žrtva i obrnuto.

Ilustracija

Ono na šta prvo treba obratiti pažnju a može voditi ka nasilničkom ponašanju je neispunjavanje školskih obaveza, bježanje iz škole, nedisciplina, neodgovoran odnos prema obavezama, nepoštovanje autoriteta, neuspjeh… Takvi simptomi prijete da se razviju u poremećaj ako se na vrijeme ne djeluje u smjeru njihovog sprečavanja.

Učenike treba posmatrati u u kontekstu njihovog psihičkog razvoja i odrastanja. Porodica je mjesto odakle sve počinje, pa svaki poremećaj u porodičnim odnosima predstavlja faktor rizika za djecu i mlade koji zive u disfunkcionalnim porodicama. Neskladni porodični odnosi, porodično nasilje, kockomanija roditelja, bolesti zavisnosti roditelja, razvod roditelja, grubo i nedosledno disciplinovanje, slaba roditeljska kontrola i zanemarivanje mogu biti razlozi za pojavu nasilnog ponašanja kod djece. Dalje, nasilničko ponašanje može biti pokušaj sticanja ,,popularnosti“ pokušaj da se pokaže odlučnima, sposobnima ili da se  na sebe skrene pažnja.

Nasilje može biti odraz nemoćne  ljubomore na osobu prema kojoj se nasilno odnosimo.. Takođe,  može biti pokušaj prevladavanja ličnih problema i frustracija. Neka djeca ne razumiju da je način njihovog ponašanja loš i neprihvatljiv, niti mogu sagledati kako se osjeća njihova žrtva. Mislim da su mediji i internet dobrim dijelom izvori učenja nasilja, posebno gledanje filmova sa nasilnim sadržajima ili igranje igrica koje nijesu primjerene dječjem uzrastu, pa ih djeca često shvataju i oponašaju bukvalno. To djecu dovodi do toga da ih ona u svakodnevnom životu primjenjuju u istim ili sličnim situacijama. Uočeno je da se djeca često identifikuju  sa negativnim likovima, konflikte rješavaju nasilnim putem, imaju potrebu za više  nasilja u igri, smanjuju osjetljivost za nasilje u stvarnom životu.

Mr Dragana Tvrdišić

Leave a Reply