NAŠE PRIČE
MARIJA VUKOVIĆ: Najbolje se skače kad crijeva malo krče (FOTO+VIDEO)
Jedna je djevojčica sa tri godine, silom prilika, došla u Crnu Goru i bezbrižno nastavila djetinjstvo na Cetinju. Crnu Goru je prihvatila cijelim srcem a danas, tridesetak godina kasnije, ta djevojčica je djevojka/žena i u srcima je svih Crnogoraca.Bavi se sportom koji, za razliku od onih timskih, nije profitabilan/popularan – skokom uvis. Iako je to disciplina „kraljice sportova“, u Crnoj Gori ne postoji infrastruktura za profesionalno bavljenje, već istrajni u atletici svoje trenere i staze za trening nalaze negdje drugo. Stoga je i srebrna medalja sa Evropskog seniorskog prvenstva koju je Marija Vuković donijela Crnoj Gori zlatnog sjaja. Čast i zadovoljstvo mi je što razgovaram sa Marijom za Montenegro magazin o karijeri, koja nije ni malo laka, i o tome kako se jedan vrhunski sportista hrani. Ugostili smo je u „Akademiji plus“ u Građanima na Ljubotinju gdje je Marija uz pomoć naših domaćina spremila raštan i ispekla krompir sa mesom ispod sača.
Zaleti se i skoči!
…„Zaleti se i skoči!Nema tu šta…“ riječi su nastavnika Iva Popovića – čovjeka koji je otkrio Marijin talenat. Ona je upravo to i uradila, u osnovnoj školi na Cetinju, u učionici koja je imala samo tepih i pločice, zaletila se i skočila i sada je to već istorija gdje je Marijino ime ispisano zlatnim slovima. Osim što je rođena 21. januara 1992. godine u Kninu, cijeli njen život je vezan za Crnu Goru. Sjećajući se školskih dana Marija kaže da im ništa nije nedostajalo dok su odrastali i da su ih roditelji učili da ne mrze i da pozitivno gledaju na sve. Neke sitne nelagodnosti su godinama zaboravljene i ono što je ostalo jeste da je Cetinje jedno malo i divno mjesto zbog kojeg je ona danas ovo što jeste. Sa osmijehom priča da je i njena sestra htjela da se bavi atletikom, ali je pri jednom skoku udarila u metalnu letvicu i odustala je tvrdeći da je bolje da se ona drži lopte, a onda je nastavila svoju priču:
,,Na Cetinju nije imalo puno mogućnosti za bavljenje sportom, osim fudbalom i rukometom, u to vrijeme muškim više nego ženskim. Nakon tog mog skoka koji je nastavnik Ivo prepoznao kao talenat priključila sam se atletskom klubu „Lovćen“ jer sam htjela nešto da treniram. Često ponovim da je to bila ljubav na prvi skok. Iako to nije bilo od početka samo skakanje – što danas radim – nego je više bila igra, i trčanje i igranje fudbala i košarke i odbojke dok je taj segment skoka uvis uvijek bio nešto posebno. Nakon godinu dana takvog „igranja“ su počela takmičenja. Održavala su se u Baru i Bijelom Polju jer su, tada, a i danas, to jedina mjesta sa atletskim stadionima u Crnoj Gori. I onda je to nekako bila više avantura u smislu putovanja sa društvom, nas desetak -dvadesetak djece bismo zajedno sa nastavnikom sjeli u kombi, putovali i družili se i prolazili sve to kroz neku igru i zabavu. Bilo nam je zanimljivo da se vozimo do Bara ili Bijelog Polja, da se tamo takmičimo i navijamo jedni za druge. Imali smo neki zdravi odnos, i vezali smo se na način da budemo jedni drugima podrška. I danas se družimo. Lijepe su to uspomene na početke mog bavljenja atletikom. Kad se vratim na to i pričamo o stadionima i uslovima, da bi djeci bilo lakše da ih ima, sjetim se da nismo ni mi imali uslove. Nismo imali stadion koji ima skok uvis i zaletište, to je bio šljunak na stadionu na Cetinju, kojeg evo danas više nema jer se pravi stadion za fudbal. Ali, opet nije nam ništa falilo. U neku ruku smo sve to shvatali kroz igru i tako je trebalo da bude, a onda su došle ozbiljne stvari“.
Djeluje lako, ali nije
Za razliku od timskih sportova u kojima u određenom trenutku neko priskoči da pomogne, u individualnim svaki sportista nosi sam svoje breme. Gledajući atletičare kako lako i graciozno skaču, trče, bacaju… mogli bi da se zanesemo i previdimo koliki je tu zapravo rad potreban i koliko odricanja da bi to tako izgledalo. Meni je fascinantna činjenica da se neko jednostavno ,,odlijepi od tla“, vine u visinu i nešto tamo na skoro dva metra preskoči… Marija sa osmijehom kaže da to zaista izgleda tako lako, ali nije. Uz obavezan talenat za ovu specifičnu disciplinu postoje mnogi treninzi, najviše za eksplozivnost, brzinu i snagu da bi zajedno dali rezultat dobrog skoka. Kaže da je i njen otac mislio isto dok nije imao priliku da gleda prenos samo skokova iz dvoranskog takmičenja u Torunu (prenosi sa atletskih takmičenja obično imaju miks raznih disciplina i nikad se ne zna šta će se i ko prikazati na ekranu) poslije kojeg je prokomentarisao da tu nema ama baš ni malo lufta za neku grešku, malo glava tamo, noga ovamo i ode letvica – viđe li je ko.
…Marija je pokazala svoj neosporni talenat kad je 2009. godine postala vice-šampionka Evrope za juniore. Preskočila je 189 centimetara kojim je popravila lični rekord tada za sedam centimetara. Naredne godine je sa preskočenih 191 centimetar postala svjetski juniorski prvak. Sjeća se da su ti uspjesi bili rezultat njenog talenta i samog uživanja u skakanju – išla bi glavom kroz letvicu pa šta bude, svjesna da je rođena za to. Međutim, nakon toga nastali su problemi i trebalo je Mariji skoro desetak godina da ponovo vrati zaljubljenost u svoju disciplinu. Tek je sa odlaskom u Grčku i saradnjom sa trenerom Joanom Sjomu počeo boljitak.
-Nakon preskočenih tih 191 i titule svjetske juniorske prvakinje sve se promijenilo. Došla su neka očekivanja, ozbiljnost u treninzima koja je na tom putu dovela da izgubim zaljubljenost u skok uvis zbog koje sam i počela da se bavim ovim sportom. Sve to se pretvorilo u neko moranje, slušanje raznih komentara od ljudi koji misle da nešto znaju i pokušavaš da udovoljiš svima, pa izgubiš sebe. Bio je to težak i dug put traženja sebe, a i trenera. Mijenjala sam države u kojima sam trenirala, pojavio se problem kilaže – koji to na kraju i nije bio. Ponosna sam što nisam odustala i što sam se izborila sa svim nesigurnostima i strahom da nisam stvorena za skok uvis. A onda, kad je prošao karantin izazvan kovidom i kod mene se nešto promijenilo. Otišla sam u Torun na Evropsko dvoransko takmičenje i rekla sebi da više neće proći niti jedno takmičenje a da ja poslije kažem sebi da sam mogla bolje i da imam žal za tim. I jednostavno je sve kliknulo i vratilo se moje uživanje u skoku uvis-priča Marija.
Onda je došlo Balkansko prvenstvo u Smederevu, na koje je pošla sa osjećajem da će ostvariti normu za Olimpijske igre. Smederevo će zauvijek biti posebno u njenom srcu, gdje je sa osmijehom upijala svaki detalj takmičenja, nije se obazirala šta su druge djevojke preskakale, znala je šta želi i bila odlučna da to i uzme. Preskočila je Marija tu olimpijsku normu i za centimetar više.
-Sjećam se baš kako je bilo. Išle su visine 195 i 197 i ostale smo samo nas dvije. Pitala sam da li može visina da bude 196, jer je to bila norma za Olimpijske igre. Ako skočim 195 nije norma, jeste dobro – ali nije norma, a 197 ne znam hoću li skočiti. Ta cura se složila, ali sudije nisu htjele da izađu u susret i ja sam 195 preskočila i 197 sam rušila dva puta. Rekla sam sebi ja želim to, toliko želim to i vjerujem da mogu. Preskočila sam u trećem pokušaju 197. To je bio moj lični rekord, državni rekord i norma za Olimpijske igre, a postala sam i prvak Balkana – sve u jednom. Smederevo mi je i danas u lijepom sjećanju. Često pričam da se nastavilo takmičenje preskočila bih i dva metra. Tako je sve izgledalo lagano, ja sam uživala u skokovima i ono što sam toliko godina trenirala samo sam pustila da se desi. Ovako lijepih trenutaka nema često. Finale Olimpijskih igara je bilo šlag na torti i svakako veliki uspjeh i životno iskustvo. Onda se desio taj 21. avgust 2022. Evropsko prvenstvo za seniore u Minhenu i srebrna medalja, što ću pamtiti baš, baš dugo. Sve ove godine muke, sve suze koja sam prolila, svi ružni komentari, mijenjanje gradova, država i trenera, sve je stalo u ovu medalju. Teška je, vjerujte, tonu. Za mene je to velika nagrada i pokazatelj da sam na pravom putu, da ono što radim vrijedi nečemu i da treba samo da nastavim da se borim dalje i da uživam u onome što radim-kaže Marija.
Ulaganje u atletiku
Poslije svakog uspjeha se pokrenu priče o tome kako će se konačno nešto konkretno i uložiti u atletiku u Crnoj Gori. Ova srebrna medalja nije izuzetak jer su ponovljena obećanja da će Podgorica dobiti atletsku dvoranu jer je za sada jedini glavni grad u regionu koji je nema. Marija se nada da ćemo je imati sljedeće godine ili makar da ćemo Olimpijske igre 2024. godine dočekati sa atletskom stazom u glavnom gradu gdje bi se mogle održati i pripreme za takmičenja i da se odatle krene u pohod na medalje. Možda ne izgleda tako, ali onih koji se bave atletikom u Crnoj Gori ima dosta.
-Ima nas dosta koji se bavimo atletikom, a Crna Gora ima puno talentovane djece. Ima nekoliko takmičara koji su moja generacija: Slađa Perunović, Kristina Rakočević, Darko i Dragan Pešić, Danijel Furtula i Tomaž Đurović, za koje se nadam se da će poslije moje medalje imati veći motiv i da će im naredne godine to biti taj vjetar u leđa znajući da je sve moguće i da ne treba odustati. Sport je surov, borimo se najviše sami sa sobom, a onda se borimo i sa svim tim komentarima i lošim uslovima i nečijim očekivanjima. Borimo se da nešto napravimo tu gdje nemamo uslova, i prosto moramo da idemo negdje da tražimo te uslove i trenere van Crne Gore, i to je samo po sebi teško. Kao što rekoh, nadam se da ćemo uskoro imati uslove da u svojoj zemlji radimo pripreme i da sa još većim elanom branimo njene boje na međunarodnim takmičenjima-naglašava Marija.
Balkanski mentalitet
Razgovarajući o balkanskom mentalitetu i tome kako znamo da planemo i osuđujemo sportiste, kaže da jesmo čudni, ali je naučila i prihvatila da se ona bavi sportom zbog sebe prije svega i da činjenica što radeći to predstavlja i državu Crnu Goru njoj nije više opterećenje. -Iako znamo da kritikujemo znamo i da podržimo i pohvalimo, a kad pohvalimo znamo i da pretjeramo – kaže uz osmijeh.
Marija živi u Grčkoj već neko vrijeme i rijetko dolazi u Crnu Goru. Kad je ovdje vrijeme provodi sa porodicom i prijateljima. Nju sad čekaju pripreme za narednu sezonu koja počinje u januaru. Sa početkom sezone počinje prikupljanje bodova i sticanje norme za Olimpijske igre u Parizu. Marija se nada da će već na početku tu normu i ispuniti da bi ostatak sezone uživala u svojoj ljubavi – skakanju uvis bez opterećenja.
Spremanje sača
Dok razgovaramo o karijeri Marija sjecka povrće, guli krtolu i sprema suvo meso za raštan. Naložila je i vatru za sač. Eto, ono što njeni roditelji često naručuju, što oni, brat i sestra vole više od nje, je upravo hrana spremljena ispod sača. Ovdje je prvi put vidjela kako se to radi i kaže da jedva čeka da ispriča roditeljima kako se malo i nadimila pored vatre. Uz čašicu vina iz Kutjeva priča mi o tome kako je jedan kilogram viška izazvao haos u njenoj karijeri.
– Nijesam gledala ishranu kao nešto bitno u mom profesionalnom bavljenju sportom sve do 2010. godine. Nakon osvojenog Svjetskog juniorskog prvenstva je tadašnji trener primijetio kako sam se ja ugojila jedan kilogram i tada su počele sve moje muke oko kilaže. Tada je počeo i pubertet. To je vrijeme promjena kad je bitno da se, posebno djevojčice, pravilno hrane da ne bi došlo do povećanja mase. Za mene koja sam i tada bila vižljasta i mršava to i nije bio neki problem, ali za sport kojim se bavim postao je veliki problem. To je bio onaj momenat kad sam počela da se tražim i preispitujem. Pogrešan način na koji se sa mnom pričalo i radilo dovelo je do toga da budem „debela“, a ustvari nisam bila. U svim tim okolnostima sam često posegnula i za slatkišima i brzom hranom – sve ono što ne bih smjela. Vremenom sam shvatila da ono kako sam se hranila kod kuće jeste bilo ispravno, jer ono što majka skuva je zdravo i ne može učiniti debelom. Došla sam do toga da volim domaću hranu, malo na kašiku i koju salaticu – što jednostavnije to bolje. Sa godinama se sve nauči i sve dođe na svoje. Održava se kilaža, ne razmišljaš o hrani da je moranje nego potreba, pojedeš nešto i nastaviš dalje. Shvatila sam da i ako mi se jede nešto slatko – ja pojedem nešto slatko, i ako želim da pojedem malo hljeba sa onim što je majka skuvala da mi neće ništa biti dokle god je to umjereno i u granicama-objašnjava Marija.
Dok se krompir peče ispod sača Marija mi priča kako joj se majka često ljuti što sestra i ona nisu zainteresovane za kuhinju i kako se ne znaju same sjetiti da naprave ručak. Marijin odgovor je uvijek isti da kad bude trebalo i kad bude imala svoju porodicu i to će doći. Danas je barem sve lako naučiti uz uputstva sa interneta, ali kako je naš domaćin Pulito rekao, dok se u to ne umiješa i ljubav nema pravih rezultata i onog dobrog ukusa. Iako to nisu često radile, sestra i ona su ipak naučile ponešto od majke, pa će, kad dođe to vrijeme, biti i one spremne i znati da se snađu u kuhinji.
Život jednog sportiste je vezan za putovanja i takmičenja gdje su smještaj i hrana uglavnom organizovani. Evo kako to izgleda na primjeru Minhena o kojem Marija priča u superlativu po svakom pitanju.
– Što se tiče ishrane, u suštini, manje se jede pred takmičenja nego kad su treninzi kada se gradi snaga i kondicija. U ovoj mojoj disciplini bolje je kad je stomak malo prazan, kad malo krče crijeva – nekako se lakše skače. Evo baš u Njemačkoj sve je bilo organizovano, pa i hrana. Sve na gotovo, nije bilo nekog velikog izbora, ali, kako sam ja prokomentarisala, možda je za mene i bolje pred takmičenje da nema obilje svega jer ne padaš u iskušenje. Obično su to neke salatice, piletina, riža ili pašta sa nekim sosom. Meni pred nastup više i ne treba. Nisam neko ko voli da isprobava razne stvari i nisam neki gurman, to su obično neka jednostavna jela – što vidim da lijepo izgleda, ja ću da probam. Ali, baš smo komentarisali kako u suštini nema do majkine hrane i ne može se uporediti nijedna hrana sa njom. Kad dođem kući, pa majka skuva čorbicu od povrća, jer zna da mi je to omiljeno jelo.. Voljela bih da češće mogu da dođem kući-iskrena je Marija.
Kaže da je u Grčkoj i hrana slična našoj, ima dosta mesa i krompira, hljeba, pita i svega ostalog. Ona voli pojesti giros, ali se trudi da ga ne jede toliko često zbog ovog sporta i zbog kilaže koju mora da održava. Salata ima dosta što je dobro jer može da ih jede koliko hoće, a ima i veliki izbor.
Crnogorska jela u Akademiji plus
U Akademiji plus i Svetlinoj kužini Marija je imala priliku da pripremi prava crnogorska jela i sve ukupno je bilo novo iskustvo za nju. Na kraju je rekla da kad bi joj neko sve to dodavao i govorio sad dodaj ovoga, malo isjeckaj onoga, lako bi se ona navikla da sprema a i u društvu je sve ljepše.
Pred Marijom su pripreme za sljedeću sezonu, a mi joj želimo da ostvari sve norme, pa da je sa stadiona u Podgorici ispratimo na Olimpijske igre.
Izazov za sve vas koji imate negdjee neko parče svoje zemlje gdje možete da naložite vatru da sebi napravite gušt i spremite nešto ispod sača. Vidjeli ste da nije teško, a ukus se ne može uporediti sa pečenom hranom na drugi način.
Tekst, foto i video: Goran Šaban
DUBRAVKA DRAKIĆ: Taksisti me pitaju: Aooo, zar ti ođe živiš?!
SERGEJ ĆETKOVIĆ: Ni u Beogradu ne možemo bez kolašinskog sira i krompira i pršute iz Krusa
