NAŠE PRIČE
SERGEJ ĆETKOVIĆ: Ni u Beogradu ne možemo bez kolašinskog krompira i sira i pršute iz Krusa (FOTO+VIDEO)
Nedavno je u Podgorici, na samo stotinjak metara od mjesta gdje je započeo solo karijeru prije više od dvadesetak godina, moj današnji gost Sergej Ćetković, održao koncert. Bila je to prilika za druženje sa njegovom ,,prvom” publikom kojoj se, kaže, sa velikim zadovoljstvom poklonio i baš odavde započeo svoju koncertnu turneju. Iako je Sergej ,,otišao”, on se ipak afirmisao baš ovdje u Crnoj Gori. Prisjetio se svog prvog koncerta pred podgoričkom publikom koji je održao u CNP-u 2005. godine, sjetio se tih emocija dok se nesebično davao svojim obožavacima na koncertu koji je Glavni grad poklonio sugrađanima…
Samo veliki umjetnici i profesionalci u poslu spremni su da u pretrpanom rasporedu pronađu termin za medije. Zato je moje zadovoljstvo nemjerljivo i zahvalan sam što je Sergej, iako samo u prolazu kroz Podgoricu, odvojio vrijeme za mene i Montenegro magazin da razgovaramo o karijeri i kulinarskim navikama i tome koliko se on, kako i sam kaže, dobro snalazi u kuhinji.
Ovaj kršni momak, što se skoro ne izostavlja kad se govori o njemu, započeo je nešto jedinstveno na našim prostorima kad se 1998. godine pojavio na festivalu Sunčane skale sa pjesmom ,,Bila si ruža”. Nakon Skala nastupio je i na Budvanskom festivalu sljedeće godine poslije kojeg je izdao svoj prvi CD 2000. pod nazivom ,,Kristina” sa pjesmama koje su tada bile aktuelne: ,,Zaustaviću vrijeme”, ,,Grad”, ,,Probudi me”, ,,Sati, dani, godine”…
-Sve su pjesme bile uspješne i slušane, ne samo u Crnoj Gori već i u regionu. Tada je, takav pravi pop zvuk obično dolazio samo iz Hrvatske, dok je na ovim prostorima bio u deficitu. Nakon izdatog drugog CD-a ,,Budi mi voda” i pripreme trećeg CD-a ,,Kad ti zatrebam” dobio sam informacije iz Beograda i Zagreba i uopšte cijelog regiona bivše Jugoslavije da se moja muzika sluša ,,kao da sam pjevač iz Hrvatske”. To je bio razlog da se predstavim publici van Crne Gore. Kad se baviš ovim poslom shvatiš da je muzika ta koja pravi put i moraš tim putem da kreneš i bez neke prevelike ambicije i ja sam tada krenuo. Onda se desio 2004. godine izlazak tog mog čuvenog CD-a sa pjesmom ,,Pogledi u tami”. Svaka pjesma sa tog CD-a bila je veliki uspjeh, pa i danas isto tako. Tu se i dešava neka moja prekretnica u karijeri, sa pjesmom koja će postati moja lična karta-priča Sergej.
Dijete festivala
Sergej je još kao dijete 1986. godine na festivalu Naša radost osvojio drugo mjesto. Danas nagradama sa raznih festivala nema broja.
– Ja sam dijete festivala. Počeo sam na jednom od njih, i dugo bio na svim tim festivalima koji su tada, u to vrijeme zaista značili svakom od nas koji se bavimo ovim poslom. Sada živimo u nekom drugom vremenu koje diktira drugi tempo i drugačija su pravila igre. Zahvaljujući društvenim mrežama i opštoj globalizaciji sve je dostupnije i bukvalno za minut postaneš viralan i aktuelan. Sve se svodi na friends and family. Postoje oni ,,uspješni iliti popularni”, a da nijesu nikad pred publiku stali-kaže Sergej.
Pitam ga kako je bilo kad je on počinjao.
-Morao si da se boriš svojom pjesmom i isključivo svojom muzikom i imao si samo jedan pokušaj za to. To je bio Budvanski festival gdje se pjevalo uživo i Sunčane skale, kasnije i Beogradsko proleće …Smatram da festivali ipak treba da postoje zarad svih onih koji kane da se bave ovim poslom jer ništa ne može da zamijeni scenu i osjećaj kad imaš publiku pred sobom. Sam taj doživljaj učini svoje i to ide u prilog praksi i iskustvu-priča Sergej.
Ambasador Crne Gore
Sergej odavno ne živi u Crnoj Gori, ali boljeg ambasadora Crna Gora ne može da poželi jer sa sobom nosi sve ono najbolje od nas. Za razliku od sportista koji se često takmiče u okviru reprezentacija sa kojima predstavljaju svoju državu, muzičari rijetko imaju prilike za takvo predstavljanje. Jedna od tih prilika je Eurosong koji je za sve iz svijeta muzike veliki izazov i važno iskustvo. Sergej, koji je poznat i po tome što se jednako daje na velikim koncertima kao i onim intimnijim nastupima, o učešću na Eurosongu kaže:
-Prihvatio sam da 2014. godine na Eurosongu predstavljam Crnu Goru. Moj pristup, generalno, svakom poslu nije ono ,,idem, pa šta bude” već gledam da to radim što detaljnije i uvijek dajem sebe maksimalno. Što se tiče Eurosonga, mislim da smo napravili lijep uspjeh, napravili pjesmu koja se i danas sluša i pjeva na koncertima. Uveli smo Crnu Goru po prvi put u veliko finale. To je jedno lijepo iskustvo, biti tamo, upoznati druge kolege i vidjeti taj nivo produkcije. Ja to gledam kao jedan bitan čas vezan za moj posao gdje čovjek može mnogo toga da nauči.
Kvalitet prije komercijale
Kvalitet produkcije je nešto što od samog starta izdvaja Sergeja od ostalih koji se bave istim poslom. Mene lično je oduvijek oduševljavala estetika njegovih spotova, smisao i ljepota koji su dolazili sa njima. Danas je tehnika toliko napredovala da se produkcijom možete baviti i samo sa gadžetima. Nekad je to bilo drugačije i nije bilo jednostavno, a ni jeftino. Dok danas Sergej bira sa kim će da radi, pričamo o tome kako je uspio da tu svoju potrebu da stvari baš budu onako dobre i lijepe kako on to želi i ostvari i da ne poklekne i okrene se onome što je bilo više komercijalno tada, i smatra li da je napravio pravi izbor kad je izabrao muziku prije režije. Vođen onom narodnom ,,koliko para toliko i muzike”, kaže:
-Od kako znam za sebe zaista je tako, koliko uložiš – to se i vidi i čuje i osjeti. Od prvog dana, što se tiče same video produkcije, aranžmana i svega onoga što je vezano za muziku nikad nisam gledao da li ću dati jedan ili dva eura, uvijek dajem maksimum da dobijemo ono što sam u glavi zamislio. Trudim se da estetika koju gajim od prvog dana bude takva kakva jeste i da sa svakim spotom i svakom pjesmom ,,ispričam” jedan mali film. Mislim da je to publika prepoznala od prvog dana i evo sada je ovo dvadeset i treća godina moje karijere. Za to vrijeme se nisam spustio, što se tiče same produkcije, ispod tog nivoa što sam sebi zadao. I dalje se, ono žargonski, palim na dobru video produkciju i na dobru sliku. Negdje na početku karijere bilo je pitanje šta upisati, muzičku akademiju ili režiju u Pragu. Prevagnulo je da upišem muzičku akademiju. Međutim, vremenom sam kroz moj posao nekako to nadomjestio i bavim se malo režijom, malo scenarijom i bacim nekad pogled kroz objektiv, tako dođe da je muzika i bila pravi izbor-kaže Sergej.
Sergej je all in one umjetnik, ne samo da pjeva već sam piše svoje pjesme i muziku, ali to radi i za druge. Svjestan koliko je njemu značila podrška starijih kolega i koliko je svaki razgovor imao težinu i bila prilika da se nauči, uvijek je tu da pomogne i savjetuje one koji ulaze u muzičke vode. Zanimalo me je kakav odnos ima prema pjesmama koje uradi za druge, da li razmišlja da li je moglo bolje, je li trebalo da on to pjeva…
-Moram reći da sam prilično lijen kad se radi o pisanju za druge. Nekad se desi da neka pjesma jednostavno ,,dođe”, pa je dam nekom od kolega. I da, uvijek može bolje. Ja i svoju muziku uvijek preslušam po stotinu puta i na kraju kad je čujem na radiju i znam da više nema povratka, znam da je moglo, možda, nešto malo bolje. Uvijek se vodim onom starom ,,nije kome je rečeno već kome je suđeno” tako da su mnoge pjesme koje sam napisao za sebe završile kod nekoga drugoga… Ili sam pjesmu nekome dao da bi poslije par mjeseci taj neko rekao da ne može to da iznese i ona se onda vrati meni, kao što je, recimo, pjesma ,,Dani, sati, godine”-pojašnjava on.
Sergej ne posmatra sebe kroz prizmu uspjeha jer bi mu to, kaže, možda dalo neka krila koja ne želim da ima. Gleda na svoju muziku dosta temeljno i mikroskopski tražeći ono što bi moglo biti bolje. Pitao sam ga da li sa ove distance neki stari hitovi djeluju drugačije, da li je vrijeme uticalo na njih…Pojašnjava da mu sa godinama prođe misao dok izvodi svoje pjesme na koncertima da ih je doživio kao nove i onda kaže sebi – nije ovo toliko loše, dobar je to tekst…
-Uvijek se vraćam na pjesmu ,,Pogledi u tami” koja je definitivno moja lična karta, gdje god i koga god da zaustaviš reći će ti Sergej Ćetković – ,,Pogledi u tami”. Ali, ima još puno pjesama ,,Oči nikad ne stare”, ,,Ljubav”, ,,Zaustaviću vrijeme” … ima ih dosta, i onih ličnih-kaže Sergej.
Umjerenost u iću i piću
…I vraćajući se opet onoj odrednici ,,kršni čovjek” s početka razgovora, pitam ga čime su ga hranili te je toliki porastao, a on kaže:
-Ja sam od onih koji su odrasli na pašteti, na vrućem hlebu i jogurtu, našem čuvenom, podgoričkom. Skoro smo pričali na temu svih restorana koje je čovjek imao prilike da obiđe, ali taj osjećaj kada probaš parče svježeg hleba i one čuvene jetrene paštete, pa te vrati u djetinjstvo kada nam je sve bilo slatko. I ništa ne može da zamijeni taj osjećaj kad se vratiš toliko vremena unazad. Kao mali volio sam Čokolino i jeo ga do svoje dvadesete godine. Čak i danas kad djeca uzmu ja se malo ogrebem. Možda je i to razlog što sam dobio ova dva metra.
Činjenica je da u zavisnosti kakvo ,,gorivo” sipamo u naš organizam njegove performance će biti u skladu sa tim-kaže Sergej.
Svaka profesija ima svoje specifičnosti. Nastupati na koncertu i par sati pjevati zahtijeva veliku koncentraciju i fizičku kondiciju. Pitam Sergeja da li ima neku čarobnu formulu koja mu to omogućava:
-Ne postoji neka formula, treba biti umjeren u svemu. I u ,,iću i u piću” što bi rekli. Ne umijem da se kontrolišem kad su slatkiši u pitanju, a što se tiče koncerata, taj dan vodim računa da ne opterećujem sebe i organizam već da budem onako na visini zadatka s koncentracijom. Jer, ipak treba izaći pred toliko ljudi i zapamtiti tolike tekstove, ali godine, iskustvo i praksa – sve to ide u prilog, a ja ipak uvijek imam tremu-priča Sergej.
Kada su Mila i Lola došle u Sergejev i Kristinin život mnogo toga se promijenilo. Između ostalog počeli su više voditi računa o hrani, šta se jede i gdje kupuje. U Beogradu gdje Ćetkovići žive, zaista ima svega, ali, nije lako doći do kvalitetene hrane i namirnica kao što je to, recimo, ovdje u Crnoj Gori. Da li zbog nostalgije ili/i kvaliteta, ali Sergej ne može bez nekih namirnica iz Crne Gore.
-Pošto smo dugo u Beogradu onda naši rođaci i prijatelji svakih dvadesetak dana ili mjesec nam obavezno donesu kolašinski krompir, lisnati sir iz Kolašina i dobru domaću pršutu iz Krusa – Bera. Ove tri stavke ovako, a za sve drugo se možemo snaći i u Beogradu-otkriva Sergej.
Remek jelo
Kaže mi da je vješt u kuhinji, voli da eksperimentiše i voli što je kuhinja prostor koji omogućava da pusti kreativnosti na volju.
-Jedino vrijeme koje provodim u kuhinji je pred neki veliki koncert, veliku organizaciju ili kad sam pod nekim opterećenjem i niko me ništa tada ne pita, samo spremam, pa šta spremim. Ali, spremim dobro. Volim da napravim neku pitu sa sirom, ne razvlačim kore, ali sa kupovnim korama – da. Moja đeca to obožavaju, tako da se zna – vikend je moj. Ima nekoliko jela koja su meni prepuštena i tu mi se niko ne miješa – to je moj teren, ja volim da ih spremam a oni da ih jedu. Na primjer: špagete bolonjeze i matrićanu-priča Sergej.
Pominjuću druga koji je rekao da nema hleba bez pršute, kaže da su pršuta i hleb –idealan zalogaj. Još ako ima malo sira onda je to uvijek -top. Za Sergejevu porodicu i njega nijedan obrok nije obrok bez dobre salate. Baš zato danas u restoranu 13. jul-Plantaže sprema obrok salatu od tri vrste paradajza. Dok sjecka paradajz i pijucka vino nastavljamo razgovor o tome kako je nastao youtube kanal Remek jelo njegove supruge Kristine.
-Što se tiče Kristininog youtube kanala Remek jelo, nastao je u doba Covid pandemije. Imali smo previše vremena za sebe, zatvoreni u onim danima karantina, tako da smo non-stop nešto spremali. Tu se rodila ideja. Pošto je Kristina većinu vremena provodila na telefonu objašnjavajući svojim sestrama i prijateljicama kako se neko jelo sprema jer je jako dobra u kuhinji, ja sam došao na ideju da dok imamo slobodnog vremena da se pozabavimo time i svoj toj ljubavi i energiji damo baš tu formu i to podjelimo sa svima. Ona je zaista dobra u tome šta radi i mislim da je korisno za one koji prate taj kanal jer mogu da dobiju prave informacije, sa pravim mjerama i dobrim receptima. Poslije prvog pokušaja smo shvatili da će biti fenomenalno-kaže on.
Dok Sergej privodi kraju pripremu salate, objašnjava mi da je rukola jako zdrava i u posljednje vrijeme jako popularna.
-Rukolu moraš da umeš u ruke, ne može drugačije. Zato se i zove rukola-kaže uz osmijeh. Za sve vas koji nijeste znali rukola je vrsta maslačka, ono što smo ,,duvali” kao đeca sad se jede. Da sam znao mogao sam da uzgajam rukolu koliko sam maslačaka oduvao, ali, ko zna – nikad nije kasno. Uz rukolu dodaje maslinovo ulje i malo sušenog paradajza, na sitno tek da da malo šmeka i ono najvažnije – suvo grožđe, vrlo malo ali tako da doda neki dodatni šmek i podsjeti na neke lijepe dane. Ko voli može dodati i malo mocarele i VOILA! Gotovo!
Bilo je uživanje razgovarati sa Sergejem i gledati kako se i u kuhinji koja nije njegova osjeća lagodno. Osoblju je čestitao na tome što rade jer, kaže, da on sam nikada ne bi mogao da vodi restoran. Uz ,,živjeli” je pozdravio i njih i vas i mene. Recepta nema, to već znate. Kad budete pravili salatu uvijek dodajte i neku voćku jer je to cool i in u svjetskim kuhinjama. Vas orne za neke ozbiljne izazove u kuhinji pozivam da posjetite Kristinin youtube kanal Remek jelo i uživate spremajući jela kroz upute koje su dovedene do savršenstva.
Tekst, foto i video: Goran Šaban
DUBRAVKA DRAKIĆ: Taksisti me pitaju: Aooo, zar ti ođe živiš?!
