NASE_PRICE_IZDVOJENO
DUBRAVKA DRAKIĆ: Taksisti mi kažu: Aooo, zar ti ođe živiš?! (FOTO+VIDEO)
Dubravka Drakić, crnogorska glumica naša je današnja gošća u novoj rubrici „F&B“ koja će se baviti hranom i pićem. Čast mi je da naše priče o carstvu hrane, prehrambenim navikama, zdravim stilovima životima, te profesionalnom pečatu naših gostiju, počinjemo upravo sa Dubravkom.
Ona je vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Vodi svoju prvu klasu, predaje glumu i govor. Poznajem je skoro trideset godina i sa ponosom kažem da smo prijatelji, pa je zato i ovaj razgovor pun ličnih momenata i rasterećen persiranja.
Ugostila me u svojoj vikendici na Veruši. Kako to samo veliki ljudi mogu, pustila me u svoju kuhinju sa kamerama da zabilježimo spremanje obroka koji je inače planirala za taj dan i to bez posebne pripreme, u trenerci, potpuno prirodna i bez foliranja koje često prati ličnosti iz javnog života-da sve mora biti perfektno za slikanje i snimanje.
…Prije desetak godina, posjeta katunu Mokra u blizini Veruše i poznanstvo sa lokalnim vikendašima doveli su do toga da i Drakići, Dubravka, njen muž Savo i djeca Ines i Filip, nađu svoje utočište van grada baš ovdje. Ubrzo je, po ugledu na komšije, nastala i bašta koju smo obišli razgovarajući o trenutnim aktivnostima, izazovima posla i pozivu glumca. Kad smo ubrali potrebno povrće vratili smo se kući i nastavili razgovor uz spremanje integralne pašte sa tikvicama. Iako je, uz poslove koje obavlja na fakultetu, putujući na snimanja i predstave u pozorištima, više nego zauzeta kaže da joj uopšte nije napor da se bavi i baštom, jer rad u bašti je oplemenjuje a benefiti rada i konzumiranja plodova takvog rada su višestruki dok je posebna nagrada što i njena cijela familija u tome učestvuje i uživa.
Za Dubravku, tada Vukotić, znalo se od momenta kad je upisala Akademiju da će da žari i pali glumačkom scenom u Crnoj Gori. Ona je i opravdala sva očekivanja i još kao student, igrajući predstave, dobijala brojne nagrade. Na linku FDU-a možete vidjeti detaljni prikaz svih predstava, serija i filmova u kojima je igrala i igra. Regionalnu prepoznatljivost donijela joj je serija „Budva na pjenu od mora“, kao i „Gorčilo“ i čuvena Grozdana koju svi vole…
Angažovani teatar
Dubravka je nedavno imala premijeru sa predstavom Bez portfelja Gradskog pozorišta na 35. Barskom ljetopisu. Poslije više godina je igrala komad po tekstu Steva Koprivice i u režiji Branislava Mićunovića. Od početka godine je snimila dvije serije. Jednu u Beogradu, Pad, koja je pretpremijerno prikazana na Sarajevskom filmskom festivalu u režiji Bojana Vuletića, a druga je Dug moru 3 koja je snimana na Rosama i u Beogradu. Ističe da nakon svega što nam se desilo to je za nju bilo vrlo vrijedno iskustvo zbog fantastičnih partnera, kolega i produkcija.
Sumirajući utiske nakon premijere u Baru kaže da joj je bilo ogromno zadovoljstvo i izazov da opravda očekivanja i priliku koja joj se pružila da se poslije dugo godina bavi angažovanim teatrom.
– Poslije dugogodišnjeg pozorišnog stresa koji je donijela pandemija za sve nas je važno da konačno osjetimo publiku u punom kapacitetu i napravimo praizvedbu, a to znači jedan originalni tekst. Sa nestrpljenjem očekujem premijeru u Podgorici 22. septembra u okviru Podgoričkog kulturnog ljeta – kaže Dubravka.
Na pitanje koja je razlika u izazovima sa pozorišnih dasaka i ispred filmske kamere odgovara:
– U principu gluma je gluma. Je li ona na televiziji, je li ona na filmu, je li na radiju – pravila su ista. Okupi se ekipa, objedini ih tekst ili dobra ideja i onda se radi ono što je zadatak iliti zajednička priča. U odnosu na to koliko se uspiju savladati prepreke u tom procesu taj rezultat bude manje ili više kvalitetan i izazovan. Svakako su i jedno i drugo teški na svoj način, a ja im se jednako radujem.
Ono što me posebno u pozorištu raduje jeste timska igra. Za razliku od filma, gdje se oslonite na sebe i svoju koncentraciju i ono što uradite, naravno, u kadru sa partnerom ali i sami, u pozorištu vas nosi ono što je zajednička koncentracija. Najteži i najkompleksniji i najizazovniji dio našeg posla je da igramo kao jedna dobro uigrana mašina u međusobnom poštovanju, uvažavanju, praćenju i potrebi da svi zajedno kao tim i ekipa ostvarimo ono što smo dugo, dugo i dugo sami vježbali. I zbog toga je pozorište veoma uzbudljivo i veoma zahtjevno i u fizičkom i u mentalnom smislu. Na filmu i na televiziji dosta tih procesa se dešava mimo nas, mi uradimo samo ono što se zove produkcija dok u predprodukciji i post produkciji ne učestvujemo. Trudimo se da kad imamo snimajući dan postignemo svoj maksimum.
Njena prva klasa
…Sjećam se 1994. godine kad je Dubravka upisala glumu radio sam za Pobjedu i „ispratio“ prvu generaciju i njihove diplomske predstave. Iako je imalo brojne benefite biti u toj prvoj generaciji bilo je i stavova da otvaranje fakulteta nije bila dobra ideja, da se ,,prvi mačići u vodu bacaju“ i da su uloge nepravedno dodjeljivane baš njima. Međutim, godine su pokazale da se na FDU vrijedno radilo sa studentima, birani su oni talentovani i sada se za Crnu Goru može reći da je prepoznata po glumcima koji igraju u regionalnim produkcijama. Poslije skoro tri decenije Dubravka kaže da osjeća kao da od te 1994. nikad i nije otišla sa Cetinja. Još kao student je bila demonstrator, pa asistent, pa i sama postala profesor. Ove godine sa studentima svoje prve klase gostuje po Crnoj Gori sa predstavama koje su njihovi godišnji ispiti. Kaže da je u trenutku kad je primila prvu klasu imala veću tremu nego kad je polagala prijemni.
– Jer, ne samo zbog tih primitivnih, da kažem onih provincijalnih priča da je upis na fakultet rezultat veze, poznanstava i svega ostalog – nismo toga ni mi bili lišeni kad smo se upisivali – već zbog onoga što ja znam, a to je da odabir na prijemnom traži ogromnu odgovornost. Mi biramo generacije mladih kreativaca koji će da utiču na društvo i da mijenjaju prostor u kojem će da rade i žive. Biramo ljude koji će da probaju da ovo društvo okrenu ka onom što su vrijednosti po kojima bi trebalo da budemo prepoznati, a to je jedno izuzetno bogato kulturno naslijeđe, jedna potreba da se umjetnički izražavamo i da prevaziđemo razlike koje su tipične za naše balkanske prostore. Sve mi to daje dodatni motiv da sa još većim žarom i ozbiljnošću i poštovanjem onoga što je sada već tradicija duga skoro 30 godina posvetim izgrađivanju jednog dramskog umjetnika. Trudim se da svakom studentu priđem kao jednoj mladoj i odgovornoj ličnosti i da je zaljubim u taj predmet, u tu oblast, u ono što je mogućnost izražavanja kroz glumu. Tako da to što sam ja dobila klasu jeste čast i veća obaveza i odgovornost.
Osamnaestogodišnjaci danas imaju potpuno drugu vrstu koncentracije nego što smo mi imali, i treba jako puno truda i dosta rada da ih ubijedite da je ovaj posao nešto što ne trpi instant ili Instagram prizor. Da je to posao koji traži duboko promišljanje, ozbiljno bavljenje, ozbiljno istraživanje, čitanje i rad a ne da se zadovoljavamo onim što je naša stvarnost koja je prenagomilana površnim informacijama, nepouzdanim informacijama, poluinformacijama i skandaloznim sadržajima. Od svega toga ih treba odvojiti i u svemu tome ih ubijediti da postoji neki drugi svijet i da treba da težimo nekim univerzalnim vrijednostima i da će oni sjutra biti odgovorni za plasiranje i odbranu tih univerzalnih i najuzvišenijih ljudskih vrijednosti. To je ozbiljan poduhvat.
Pitam je da li za takav jedan profil izgrađenog glumca ima dovoljno posla u Crnoj Gori i okruženju i može li Crna Gora da ima produkciju.
– Posla koji se nudi ne, kaže Dubravka, ali upravo zbog toga mi pokušavamo da kod svakog pojedinačno razvijemo duh borbe za onim što jeste samoostvarivanje. Da li svi dobiju šansu kao mladi glumci – ne. A, da li moraju da čekaju svoju šansu, da izgrađuju svoju šansu, da ne odustaju – da. Ali, isto tako onog trenutka kada glumac pomisli da je poslije prve uloge u profesionalnom teatru on nešto postigao, on je zalutao. Naš posao je takav, što god uradili, koju god ulogu odigrali, gdje god se pojavili, to je samo trenutak. Svaki novi projekat je od nule, svaki traži jednaku vrstu zalaganja kao da do tada nijeste imali iskustva i to što jeste iskustvo je nešto što je individualno, nešto što je duboko lično. U nekom širem kontekstu, u kontekstu koordinacije sa drugim ljudina koji učestvuju u tom zajedničkom poslu – vi ste samo jedan šrafčić. Mislim da društvo i institucije moraju da stvaraju mnogo više prilika, da se veći novac izdvaja da bi više mladih ljudi imalo priliku da igra, to mora biti prioritet. I, možda je to sada malo deprimirajuće, ali, nažalost, mnogo treba volje, snage, želje, razumijevanja i potrebe da bi se stvarao prostor i plodno tlo da naši mladi glumci ne čekaju šansu u Beogradu, a mnogi su već otišli, nego da tu šansu dobiju ovdje u svojoj državi. Već sam pominjala da mi taksisti kad me prepoznaju, kažu: Aooo, zar ti ođe živiš?! A, ođe svaki fudbaler i glumac koji je ostao je propao!
To je naša surova realnost, da se vrijednost mjeri po tome da li ste tu ostali i opstali ili ste otišli, tj. vrijednije je ono tamo od onog učinjenog ovdje.
A, ja vam tvrdim da kapacitete imamo. Što se tiče produkcije, apsulutno možemo da je imamo! Samo što treba da postoji svijest o tome. I, treba da postoji, kao i za sve u ovoj državi, nažalost, politička odluka.
Zdrava ishrana
I dok privodi kraju spremanje paste, priča mi kako izgleda jedan radni dan na setu kada je riječ o hrani.
– Kad imate dan na setu ili snimajući dan, u obavezi ste da dvanaest sati radite i taj radni dan počne rano ujutro i završava se kasno uveče. Morate da imate energije za sve to, a može da vam se desi da ta hrana koja stigne na set nije nešto što vi jedete ili je neka kombinacija koja negativno utiče na vašu energiju. U ptincipu, na mene pozitivno utiče kombinacija mesa i povrća. Ali, ako uzimam ugljene hidrate i meso onda mi se spava. Hrana na setu je potrebna samo da utolite glad i da nesmetano nastavite da radite. Uvijek ima nešto slatko, kafa ili neka voćka da povrati energiju. U nekim bogatijim produkcijama možete i da birate meni u odnosu na ono što su vam zdravstveni izbori ili prosto životni izbori, ali, u principu to je pitanje koje je vrlo zanimljivo i vrlo specifično za nas posao.
S obzirom na njen zahtjevan posao, česta putovanja, porodične obaveze, pitam je kako uspijeva da bude u dobroj formi i kako se hrani.
– Hraniti se zdravo je cjeloživotna misija, potreba i cilj. Imamo naše domaće povrće, trudim se da nabavljam domaća jaja i domaće meso, domaće kukuruzno brašno iz Bjelopavlića, domaće maslinovo ulje iz Ulcinja od Nikole, maline od komšija ovdje sa Veruše kao i borovnice. Imam ,,uhodane dobavljače” za namirnice koje su pouzdano zdrave i domaće i koje svi volimo. Pravimo domaće sokove i džemove. Trudim se da se hranim zdravo, ali sa druge strane svjesna sam da smo svakodnevno izloženi zagađivačima, od izduvnih gasova preko namirnica koje u nekom brzom tempu jedemo – sve ono što je zatvoreno u one kesice i što je neka grickalica. Svi kući volimo da spremamo hranu i svi volimo da se zdravo hranimo i čak bih rekla da smo vrlo probirljivi, ali smo probirljivi samo po kvalitetu namirnica a nismo kad je u pitanju izbor namirnica. Radije bih za ručak jela domaći paradajz, onaj pravi jabučar, domaći kvalitetan sir i neki hleb od integralnog brašna, speltinog ili koji sam ja umijesila – ove tri namirnice – nego što bih jela neki fast food sumnjivog kvaliteta. Eto, taj sam tip konzumenta. A što se tiče porodice izbor namirnica, priprema hrane i vrsta hrane to je već svakodnevna, ne samo obaveza, već i stil života. I ova bašta koju imamo je zapravo stil života. Ja sam kao dijete u svojoj porodici jela ribu koju je moj otac lovio na Skadarskom jezeru u Dodošima, voće i povrće od majčine porodice iz Bjelopavlića. Naučena sam kao dijete da imam poseban odnos i da posebno cijenim ono što je domaće. Međutim, ne treba uvijek robovati toj ideji da se svaki dan mora imati ,,zdravi” doručak, ručak i večera-pojašnjava Dubravka.
Dubravkin suprug Savo je pomorac i sa putovanja po svijetu donosi razne začine i ideje za neobične pripreme jela. Iako je ona odrasla na mediteranskoj kuhinji i dijelom italijanskoj, jako voli kimči i suši ali ne toliko sašimi. Ines i Filip su preuzeli ekperimentisanje hranom i vole sve što je egzotično. Svi vole da jedu i spremaju hranu i vole da putuju, ali nikad ne propuste priliku da probaju ono što je lokalno. Sve mjesi od integralnog brašna, ali, ponekad pojedu i palačinke od bijelog. Iz vode, slane i slatke, Dubravka voli sve samo da je svježe, ne pije pivo, voli Malvaziju i Amaro Montenegro.
I za kraj razgovora, pitam je zašto su za porodicu Drakić kuhinja i dom posebna mjesta.
Zbog obaveza, poslova, škole i načina života na relaciji Tivat-Podgorica-Cetinje-Dodoši-Veruša naš dom ima više verzija i tamo je gdje ti doneseš ono što što je želja i volja da bude ljudima sa tobom prijatno i lijepo. To je dom, gdje god bio, gdje god živio – u bilo kom gradu, čovjek donosi ono što je osjećaj pripadnosti i ono što je toplina i to je prosto jednako i za porodične odnose i za profesionalne odnose. Svako od nas treba da vidi šta individualno može da uradi da bi se stvorio taj balans. A balans i umjerenost su ključ za sve, nekad se uspije, ali, nekad i ne. Kuhinja je mjesto gdje svi volimo da budemo i da spremamo hranu, konzumiranje je naš zajednički ritual, tu razgovaramo, tu se otvaramo i tu se šalimo. To su momenti porodične povezanosti i bezbrižnost koji ostaju u čovjeku, eto, i zbog toga, svejedno je šta se jede ali nije svejedno sa kim se jede.
…I, nadam se da nijeste očekivali recept jer ih ima na svakom ,,ćošku”. Dubravka je pomenula nešto što i ja volim-nejednako rezanje povrća. Kako se i sam bavim kuhinjom savjetujem da bi i vi trebali to da praktikujete. Putujući po svijetu i istražujući hranu se potvrdilo da je to ispravno jer na kraju rezultat je eksplozija ukusa nejednako spremljenog povrća na našim nepcima. Zapravo, to je i tajna nekih poznatih kuvara i jela o kojima se priča. Zato,dajte šansu vašim nepcima. Postoji mnogo više onih jela koja zahtjevaju jednako isjeckano povrće, pa ne brinite ako ste nabavili sve one aparate za sjeckanje, da je bilo uzalud.
Tekst, foto i video: Goran Šaban
