MAGAZIN PREPORUKA
GORAN ŠABAN: Moja karijera je poput konstrukcije od lego kocaka
Goran Šaban, gospodin u najzanimljivijim godinama i sa iskustvom koje bi mnogi poželjeli, nekonvencionalno promišlja i reaguje svakako na „svoju ruku”, čime vam odmah stavlja do znanja da je drugačiji od drugih. U njegovim riječima je najmanje jadikovki i lako vas zanesu jednostavnost i lepršavost sa kojima govori o svom životu i radu… Ali, ta njegova jednostavnost i lepršavost su samo prividno sindrom Petra Pana – iza dugih putovanja, najluđih provoda po svjetskim destinacijama i sasvim neočekivanih doživljaja na najatraktivnijim lokacijama svjetske turističke ponude, kriju se veliki, ozbiljni rad i nepresušna životna strast.
Goran Šaban je radio za Image Co. iz Majamija, firma koja je koncesinar na poznatim kruz linijama, i za Princess Cruises, kompaniju iz Los Anđelesa. Sa njima je obišao cijelu planetu i putovanje „put oko svijeta“ više puta, obišao sva bitnija obilježja starih kultura koje vas ostavljaju bez daha i postavljaju „teška“ pitanja. Istovremeno se divio svim modernim dostignućima današnjeg čovjeka. Foto i video produkcija, novinarstvo, menadžment i marketing, veb i grafički dizajn, ples i gastronomija samo su neka od njegovih interesovanja.
U svijetu je trend da se poslovi često mjenjaju i da čovjek daje šansu svojim interesovanjima, odnosno sebi samom. Taj pristup uvijek otvara nova vrata, a iza njih čekaju raznovrsna, često neočekivana iskustva. On se u dalekom svijetu snalazi kao riba u vodi, a o tome kako je u Crnoj Gori, o fotografiji, medijima, marketingu, ali i gastonomiji govori za MNE magazin.
Pomenuli smo brojna Vaša interesovanja. Kako biste se Vi sami sada predstavili?
-Nekada sam govorio da sam, jednostavno, fotoreporter. Bio sam jako ponosan na to. Volio bih da i danas to mogu reći, ali, danas je svako fotoreporter. Kad kažem „svako“ mislim na sve koji imaju neku vrstu mobilnog uređaja iliti gadžeta. Nikad se nije radilo više fotografija, na svim tačkama Zemlje i u svakom trenutku, a da su istovremeno i profesija fotografa i sama fotografija ovako ugroženi. Sve je fake, obrađeno i dorađeno sa mnogo filtera i manipulacija, što rezultira skoro uvijek lijepom grafikom (i ta grafika je meni ok), ali mi smeta to što se svi ti, koji to rade, nazivaju fotografima, a o samoj fotografiji većina i nema pojma. Nekada je riječ fotoreporter nosila toliko toga u sebi, a najviše odgovornost. Reporterska fotografija i tekst ne smiju biti laž, ne smiju biti ni rugalica ni afirmacija. Vrijednost fotografije drastično zavisi od unutrašnjih gabarita njenog autora i podložna je ne samo kritici, već i sankcijama. Tužan sam što to više nije tako. Zato bih, u najkraćem, za sebe rekao da sam vizuelni umjetnik – to obuhvata većinu onoga čime se bavim, a i sve se to nekako preklapa i zavisi jedno od drugog. Tj. više nije dovoljno biti fotograf već morate znati da snimate i video, više nije dovoljno biti grafički dizajner jer sve to treba prilagoditi i za veb i DM…
Moja karijera izgleda kao konstrukcija od lego kocaka – jedno je interesovanje izazivalo ono drugo ili bilo nadogradnja prethodnog… I tako su, iako cjeline, u svakom datom momentu ostavljale prostor za još. Mogao bih da ih grupišem na ono što se tiče medija (tekstovi, fotografije i video zapisi), marketinga i dizajna (DM, grafički i web dizajn) i, na kraju, gastronomije.
Koji principi su najvažniji u poslu fotografa/fotoreportera?
-Razdvojio bih fotografa od fotoreportera, jer fotograf može da se bavi fotografijom profesionalno ili iz ljubavi, a fotoreporterov rad je namijenjen javnosti. Najveća lekcija koju sam naučio je Rojters-ova: „Morate biti odgovorni, jer vaš rad utiče na druge koji tek kreiraju mišljenje o tome šta ta fotografija nosi sa sobom“. Svjedoci smo da mediji danas po tom pitanju nijesu baš takvi. Mnogi su slobodu govora/izražavanja uzeli zdravo za gotovo ne vodeći računa o posljedicama.
Biti fotograf i/ili fotoreporter danas je nešto potpuno drugo u odnosu na vrijeme kad sam se ja time počeo baviti. Fotografija je bila luksuz, o svakom snimku se dobro razmišljalo prije nego se pritisne okidač i morao si znati šta radiš, jer rezultat nije bio odmah vidljiv i često se situacije nijesu mogle ponoviti. Veliki dio fotografija danas možete napraviti bez ikakvog znanja, jednostavnom upotrebom mobilnog telefona, jer je ta tehnologija toliko napredovala u odnosu na klasične fotoaparate. Čak je neke stvari lakše snimiti telefonom. Naravno, postoje i dalje situacije i vrste fotografije za koje je potrebno i znanje i drugačija tehnika od mobilnog telefona, ali je to u ukupnoj upotrebi fotografije jako mali procenat.
Kvalitet je zamijenjen stavom „dovoljno je to dobro za koga je“ i činjenicom da što se brže nešto objavi, to je bolje (bez obzira na to da li je uopšte dobro). Pitanje je da li imamo vremena i živaca da se u moru trenutnih objava sa svih meridijana ponovo vratimo nekom događaju koji je kvalitetno propraćen, uz dužno poštovanje samog događaja ili ličnosti, da detaljno pogledamo i uživamo u dobrim fotografijama?!
Evo ilustracije: svi smo bili bar jednom u životu na nečijoj svadbi, u ovoj ili onoj ulozi. Znamo da se profesionalne fotografije čekaju i do mjesec dana (moje iskustvo), a u međuvremenu su fotografije i video klipovi sa telefona postovani i repostovani na društvenim mrežama. Kad profesionalne fotografije konačno stignu, više nijesu interesantne. Postaju nešto već viđeno, a jesu li bolje ili nijesu, nije ni važno. Posebna je priča toliko čekanje.
Slikao sam erupciju vulkana na Havajima i lavu koja se uliva u more, gazio po stvrdnutoj, maltene skamenjenoj lavi, šetao po glečerima starim vjekovima i vjekovima na Aljasci… Slikao sam Maču Pikču, Petru, slikao sam pingvine, kitove koji iskaču iz vode… a tek koliko fotografija sam uradio u Londonu, Tokiju, Sidneju, Rio de Ženeiru, Buenos Airesu, Bankoku, Baliju…
Fotografija je svojevrstan zapis jednog vremena, događaja ili trenutka. Koju Vašu fotografiju ili serijal fotografija izdvajate i zašto?
-Koju…? Eh, kad bi to bilo tako jednostavno. Ja sam od onih koji nemaju ništa najbolje, najljepše, najdraže… Ne postoji gradacija u sviđanju i voljenju – ili nešto volim i sviđa mi se ili ne. U moru fotografija koje sam napravio, u svakom od snimanja, postoje one dobre fotografije koje su i bile cilj tog snimanja i meni se sve one sviđaju. Svaki objekat snimanja ili zadatak meni je jednak izazov: da ta fotografija ispuni sve ono zbog čega se i radi! Isti princip je i u svemu ostalom što radim. Veoma mi prija što sam u svom radu prepoznat kao neko ko će uvijek izvući najbolje iz onoga koga slika i uspješno pronaći ono što je klijentu potrebno u svemu drugom. „Pričanje“ fotografijama je moj zaštitni znak još od Rojters-a.
Naravno, putujući po svijetu, napravio sam fotografije predjela, znamenitih obilježja nekih drugačijih kultura, tradicija, starijih ili nama nepoznatih, kao i fotografije jedinstvenih prirodnih fenomena… Radio sam i portrete pripadnika manjinskih naroda, za koje mi nijesmo ni čuli, i raznih nacija širom svijeta, i mogu reći da mi mnogo znači što sam to uspio. Recimo, slikao sam erupciju vulkana na Havajima i lavu koja se uliva u more, gazio po stvrdnutoj, maltene skamenjenoj lavi, šetao po glečerima starim vjekovima i vjekovima na Aljasci… Slikao sam Maču Pikču, Petru, slikao sam pingvine, kitove koji iskaču iz vode… a tek koliko fotografija sam uradio u Londonu, Tokiju, Sidneju, Rio de Ženeiru, Buenos Airesu, Bankoku, Baliju… Prosto, neke stvari ne mogu da se porede, zato možete da ih volite ili ne, i divite im se.
Naziv jedne Vaše izložbe bio je ,,U potrazi za ljepotom“? Da li još tragate za ljepotom i koje obrise ona danas ima?
-Uvijek, uvijek i uvijek. Biti fotoreporter u dnevnoj štampi znači pratiti sve vrste događaja, pa bi bilo normalno za očekivati da se vremenom izdvoji neka oblast u kojoj bi se neko pronašao. Kod mene se to nije desilo. Uvijek sam volio izazove, a radeći u Pobjedi, na početku karijere, jeste bilo dosta izazova. Snimalo se na crno-bijelim filmovima (često na ostacima od prethodnog snimanja) i fotografije su se ručno razvijale. Na filmu, tj. parčetu filma znalo je da bude i više različitih događaja koji su praćeni jedan za drugim i koji su zahtijevali različitu opremu, različitu vrstu osjetljivosti filma. A sve što se imalo je to jedno parče filma! Moram priznati – za mene je to bilo uživanje. Rano, na početku moje karijere, pojavio se Rojters, za njih sam tada radio priču po standardima „Time“ magazina, o balerini koja je bila u to vrijeme izvršni direktor Parking servisa grada Beograda, dok su svi ostali, njih 14-oro, radili neke socijalne teme koje su bile same po sebi već priče. Tada se kod mene izbistrila ta želja, ta potreba da ono što je „lako“ (gdje samo treba biti na licu mjesta – kao što su tragedije, izbjeglice, sve ono socijalno osjetljivo, rat… a sve sam to i sam imao prilike da radim) zanemarim na neki način, tj. meni to i nije bilo izazov kao što je izazov tražiti ono što je prikriveno, a lijepo i pozitivno. Užasavam se kad „veliki putnici“ na DM i u medijima, dijeleći svoje priče, i vrijeđaju i ismijavaju mjesta gdje su bili zato što su ljudi siromašni i gladni i zato što su neki regioni vrlo prljavi, zapušteni, zagađeni. Zatim to pokazuju kao highlight svojih putovanja, ne razmišljajući o tome da bi ti ljudi kojima se rugaju veoma voljeli kada bi mogli da imaju bolje uslove života. Ali, i u takvim uslovima, ljudi mogu pokazati i ljepotu i dobrotu. Međutim, „veliki putnici“ i ne pokušavaju kod njih naći nešto pozitivno.
Šta je najveća nagrada za Vaše bavljenje fotografijom?
-Fotoreporterski posao je izložen javnosti i svaki komentar prija. Pozitivni svakako, ali je važna i konstruktivna kritika, jer omogućava dalji napredak i razvoj. Veći dio moje karijere je bilo portretisanje. Kad sam stigao do 10 000 klijenata prestao sam da brojim. Ništa ne može da se poredi sa zadovoljnim osmijehom onog čovjeka kojemu ste fotografijom zabilježili bitan životni momenat. Lijepo je znati, a i prija duši, kada čujete da ćete zbog fotografije koju ste uradili zauvjek ostati dio nečijeg života.
Ranije ste godinama radili kao biznis-menadžer na kruzerima, ovdje ste bili direktor marketinga… Ovi poslovi objedinjuju Vaša interesovanja. Međutim, odlučili ste se za rad od kuće (remote work) i povratak medijima. Zašto?
-Na brod sam otišao kao formiran fotograf, već sam bio u dizajnerskim vodama i radio u marketingu. Zbog toga sam već pod prvim ugovorom promovisan, a od drugog bio u menadžmentu. Menadžment podrazumjeva vladanje tehničkim dijelom posla, retail tj. prodajnim dijelom posla i, na kraju, sveobuhvatno vođenje cijelog biznisa. Pošto sam savladao tehnički i prodajni dio, stigao sam do pozicije biznis-menadžera, što obuhvata više zanimanja: finansije, HR, sigurnost i bezbjednost, zaštitu životne sredine, obučavanje radnika za foto i video produkciju, logistiku i marketing. Obično se kaže da niko nije u stanju da bude dobar u više stvari. U nekim uobičajenim okolnostima i ja bih se sa time složio, ali na luksuznim plovećim hotelima sa 6+ zvjezdica, obuče vas da budete ne samo dobri u svemu tome već i više od toga, jer to ne bi bile multibilionske kompanije, da ljudi na takvim pozicijama nijesu u stanju da „prave“ puno, puno novca za njih. Da bi ovo bilo moguće, potrebno je da osoba bude prije svega organizovana. Kao što sam već pomenuo, izazov je ono što me pokreće, pa me je ovaj posao u potpunosti ispunjavao. Uz to sam putovao po svijetu i uživao. Covid epidemija me je zatekla između dva posla i kako je sve to potrajalo, pojavili su se drugi apetiti. Ovakvo iskustvo dovelo me je do prilike da budem direktor marketinga jedne ozbiljnije firme. U perspektivi, to je trebalo da bude posao koji će ispuniti sve moje prohtjeve i zadovoljiti potrebu za obimnim radom. Ali, u Crnoj Gori važe neki nestandardni poslovni kriterijumi i tržiste kakvo u razvijenim sredinama ne postoji. Uz to, ogromna je količina priučenih ljudi i onih sa diplomama, koji nemaju nikakvog radnog iskustva. Zato u Crnoj Gori, koja je mala teritorijalno i po broju stanovnika, normalni uslovi poslovanja jednostavno ne važe, već se mora sve ono što negdje naučite ili ste u praksi sprovodili, prilagođavati našim uslovima. Niti možete, niti smijete išta zdravo za gotovo primjenjivati. Zbog toga i činjenice da je Covid pokazao da se toliko toga može raditi od kuće, tj. bilo gdje, i ja sam odlučio da se tome posvetim i budem ja taj koji će kontrolisati svoje vrijeme. To mi daje priliku da se bavim onim što hoću i kad hoću. Radu od kuće manjka društvena aktivnost, interakcija sa drugim ljudima. Zato sam odlučio da se, uz poslovanje od kuće, vratim i medijima, i opet budem gdje hoću i kad hoću. Opet ću raditi sve ono što volim: fotografije, video produkciju, grafički i veb dizajn ili marketing DM…
Kako se u sve ovo uklapa gastronomija?
-Jedine dvije konstante u mom životu su fotoaparat i hrana-kuhinja. Gdje god da sam i šta god da radim, uvijek je foto-aparat uz mene i konstantno sam u pohodu na hranu! Kad sam kao dijete ostajao sam kod kuće, počeo sam i da istražujem kulinarstvo, jer nijesam htio da čekam predugo ono što volim! Nijesam mogao čekati! Sam sam sve naučio vremenom. A sve je počelo sa pizzom. Djevojka koja je pravila jednu od prvih pizza u Podgorici zvala se Marina – te pizze sam jeo za doručak kad sam išao u Gimaziju. Ona mi je pravila tijesto, a onda sam ja vježbao dok nijesam uspio da i sam napravim da bude kao Marinino. Kasnije sam godinama išao u Italiju i, naravno, sa velikom voljom učio kako se pripremaju pizze i pašte. (Uostalom, iz toga je nastala i rubrika U kuhinji sa… koja je izlazila u Pobjedinom „Porodičnom magazinu“.) Potom sam putujući po svijetu koristio svaku priliku da isprobam sve, čak i ono za šta sam znao da mi se neće svidjeti. Čak sam i radio u nekim kuhinjama po svijetu. Upoznavši mnogo toga, moram vam reći da nemam, zaista nemam omiljenu kuhinju! Istina je da bih mogao da živim na pizzi i na street food-u, a siguran sam da ne znate da postoji i pizza-dijeta za skidanje kilograma. Veliki sam ljubitelj voća. Biti u prilici da ubereš zrelu bananu sa drveta je nešto što se ne može opisati. Nakon toga je kupovna banana… hmmm… Isto važi i za ostalo tropsko voće koje se kod nas da naći, a koje je ubrano zeleno i sazrijevalo je u frižiderima nedjeljama. Tajlandska, kineska, peruanska…ili bilo koja druga hrana, drugačija je u autentičnim okruženjima i bitno se razlikuje od one koju ćete pod istim nazivom dobiti u restoranima na drugim destinacijama. To je otuda što se svaki originalni recept prosto mora prilagoditi navikama i ukusima lokalnog stanovništva. Ono što mi se ne dopada kod ljudi koji se kuhinjom bave kod nas (ali i u okruženju) jeste to što se bave receptima i drže se njih kao da je recept neprikosnoven. A to nije tako. Kome treba neko ko će na televiziji pročitati recept i kazati da je to što je spremljeno vrlo ukusno!? Hrana-kuhinja je fenomen i većinu života provedemo jedući i pijući. Ono što mene privlači je zašto i kako neko sprema hranu, kako se kombinuju namirnice, šta koja namirnica čini našem tijelu…Ono što sam potvrdio putujući svijetom jeste činjenica da se ukus gradi i uči. Ne može tek tako da se uživa u nečemu što je nepoznato vašim nepcima. Da bi se to moglo, mora da se proba mnogo toga, ali i da se nauči zašto je nešto dobro iako se vama ne sviđa. Jer, hrana-kuhinja je odraz date kulture, nešto poput lične karte određene teritorije ili naroda, naslovnica knjige u kojoj je opisan život tog naroda, njegova tradicija, njegova istorija. Nije tek slučajnost to što se npr. mediteranska kuhinja (uz sve finese u različitim državama) razlikuje od one kontinentalne, ili to što je hrana na jednoj strani Zemljine kugle samo nužnost, a na drugoj hedonistički festival.
Da sada treba nekog da podučavate fotografiji ili, recimo, baš gastronomiji, na čemu biste insistirali?
-Svaki čovjek je ličnost za sebe, pa samim tim ima svoje sklonosti, ukuse, želje. Zato možete reći „ovo mi se sviđa“, „ovo je lijepo“ ili obratno – „ne sviđa mi se“, „ružno je“. No, to je lično mišljenje. Može ga izreći bilo koji pojedinac unutar svoje socijalne grupe. Međutim, samo kompetentni ljudi imaju pravo da procijene da li je nešto zaista dobro i lijepo ili nije, i da ta procjena bude – da tako kažem – javna. Znači, relevantna i zvanična. Mislim da kod nas, skoro u svim sferama, nedostaje upravo kompetencija. Nemoguće je reći da sloboda govora može biti pretjerana, naprotiv, ali mirne duše možemo konstatovati da se ta sloboda često zloupotrebljava tj. da se sama sloboda tom zloupotrebom poništava i unižava. Vidimo svi da na društvenim mrežama svako može da napiše ili objavi što god mu padne na pamet (čak i kada nema pameti), a onda se lajkovima pratilaca objavljeno aminuje i tu prestaje svaki smisao sadržaja i potpuno nestaje logika. Kad drugog podučavam (bez obzira kojem poslu), prvo savjetujem da se uči i savlada „izučavanje“ klijenta (naručioca posla) tj. upoznavanje njegove ličnosti, da se „pročita“ njegov obrazovni, estetski, pa i etički kodeks. Jer, kad upoznate karakteristike onog za koga treba da radite, lakše ćete na profesionalan način moći da mu objasnite da li je i u kojoj mjeri je ono što očekuje od vas uopšte vrijedno, poželjno i, konačno, korisno. Dakle, profesionalnost znači i to: savjetovati klijenta šta je u njegovom interesu najbolje. Sve dok je klijent svjestan izbora, saradnja je moguća i biće kvalitetna. Međutim, često sam u situaciji da vidim kako se iskorišćavaju neznanje, neinformisanost ili nestručnost klijenata, i kako im se podmeću sasvim trivijalne stvari kao „čuda neviđena“. Žalosno je i dodatno komplikuje situaciju to što se takav odnos prema ljudima primjećuje u svim sferama našeg života. Zaista bih volio da vidim promjenu baš u tom smislu – vratiti dostojanstvo svakoj profesiji! Naravno, to mogu samo ličnosti koje imaju samopoštovanja i integriteta. Pozeri i foliranti to nikada neće moći učiniti.
Mn.M.
Foto: Privatna arhiva
