MAGAZIN MAGAZIN_IZDVOJENO SLAJDER
PUTOPIS: Bajkoviti Petersberg i ujedinjeni duh Majšosa
Našu malu novinarsku ekipu, sačinjenu od Portugalki, Holanđana, Dankinje, Austrijanca, Izraelca i mene kao jedine predstavnice Balkana, Turistička organizacija Njemačke povela je u Petersberg i Majšos.
Prelijepi Petersberg nalazi se na 331 metru nadmorske visine u vulkanskoj oblasti.
Vodič Brigite pričala nam je o istoriji ovog mjesta. Dvanaest monaha došlo je u 12. vijeku ovdje kako bi osnovalo novi manastir i kuću u kojoj bi živjeli. Brdo im je poklonio arhiepiskop Kelna Filip fon Hajnsberg. Međutim, samo godinu od dolaska napustili su ga i sagradili manastir u nižem dijelu Petersberga. Sada se na tom mjestu nalaze kameni ostaci.
Crkva svetog Petra i dalje je aktivna i u njoj sveštenik iz Dizeldorfa održava misu. Veoma je tražena, kako Brigite kaže, kao crkva za vjenčanje, a prvo održano u njoj upravo je bilo legendarnog vozača formule jedan Mihaela Šumahera. Nadaju se svi, kaže Brigite, da će Šumaher ozdraviti.
U ovoj crkvi, pored mnogih fresaka, izdvaja se jedna koja je razljutila tamošnje stanovnike. Naime, parfimer Ferdinand Milens, koji je sagradio hotel Petersberg i bio vlasnik brda, izdao je naredbu da se u crkvi, na plafonu, izradi freska na kojoj će biti on kako pruža ruke ka Isusu. Ljudi su bili bijesni, protestujući kako ne može on sebe prikazivati kao sveca.
Preko puta crkve nalazi se hotel Štajgenberger u kojem su se odigrali mnogi istorijski momenti. Ovdje je slikao Vilijam Tarner, Lord Bajron je tu boravio nakon što je pobjegao iz Londona poslije skandala sa polusestrom i tu napisao poemu ,,The Castled Crag at Drachenfels”. Iz svoje sobe Bajron je imao pogled na brdo Drahen fels i njegov zamak.
Ovaj zamak krije nesrećnu ljubavnu priču. Sagradio ga je baron Štefan fon Zarter za samo dvije godine, od 1882. do 1884. Kao dijete bio je siromašan, a kasnije je postao broker i bankar. Dogodilo se to da ga je napustila vjerenica sa kojom je trebalo da se vjenča i zbog toga nikada nije živio u njemu. Sada je on pretvoren u muzej.
Ovaj hotel bio je ,,dom” trupama tokom Prvog i Drugog svjetskog rata. U njemu su bile smještene prvo belgijske, zatim i britanske trupe.
Ovdje se, takođe, odigrao jedan od najvažnijih trenutaka u njemačkoj istoriji. Naime, u jesen, 21. septembra 1949. godine njemački kancelar Konrad Adenauer prvi put ovdje je pregovarao o Petersberškom sporazumu. Potpisali su ga Adenauer i tri saveznička komesara – Brajan Hjubert Robertson u ime Ujedinjenog Kraljevstva, Andre Fransoa Ponse u ime Francuske i Džon Džej Mekloj u ime Sjedinjenih Američkih Država. Adenauer je tom prilikom prekršio protokol. Naime, na crvenom tepihu samo je trebalo da stoje tri saveznička komesara, ali Adenauer je želio da se zna da je Njemačka dostojan pregovarač, pa se tako malo po malo, korak po korak počeo peti na crveni tepih. Naravno, ta istorijska fotografija je sačuvana i sada se nalazi na ulazu u hotel, ali je tepih otišao na aukciju.
Savezna vlada unajmila je hotel za posjete državnika. Prvi je bio Hajle Selasije u novembru 1954. Bili su tu i Džon F. Kenedi, kraljica Elizabeta Druga, Nevil Čemberlen, Mihail Gorbačov, Nelson Mendela, japanski car Akihito, Bil Klinton, Toni Bler, a ovdje vole da se prisjete i anegdote sa Leonidom Brežnjevim. Naime, njemačka vlada mu je poklonila mercedes. Bez znanja ikoga iz tima koji ga je pratio, uzeo je automobil da se provoza. Šumovite, prelijepe staze bile su i strme, pa se Brežnjev zakucao u drvo. Ostao je nepovrijeđen, ali, u strahu da se ne pomisli kako su Njemci željeli da ga ubiju i ne napravi se skandal, njemačka vlada darovala mu je drugi mercedes. Tada je prokomentarisao: ,,Nema veze, nije mi se dopala boja prvog automobila.”
Unutar njega, u restoranu, na zidu se nalaze odlične karikature Jozefa Partikjeviča, pa je tako Adenauera prikazao kao lisicu, a Vilija Branta kao lava.
Hotel je u vlasništvu države.
Nakon posjete hotelu, uslijedio je odlazak do obližnjeg muzeja punog istorije.
Putem do manastira kroz Zibengebirg vodila nas je istoričarka umjetnosti Sandra Laute.
Ispričala nam je zanimljiv detalj koji kaže kako su monasi poslali magarca i tamo gdje je ostavio svoj ,,istovar”, monasi su izgradili manastir. Kamenje za izgradnju prenošeno je prugom. Veliko kamenje od lave korišćeno je za izgradnju krova i rerni. Prusi koji su bili ovdje zasadili su drva bukve.
Ruševine manastira nalaze se u Kloster Hajsterbahu, odnosno dolini Hajsterbah. Monasi su manastiru dali naziv Peterštal, odnosno Hajsterbah. Građen je u rimskom i gotskom stilu. Izgrađeno je sedam kapela za sedam molitvi u sedmici.
Ovdje je bila i bolnica. Tu je živio i poznati monah Cezarijus, važan hroničar svog vremena. Uzgajali su stoku, imali ribu, bili odlične zanatlije.
Na kraju dana desio se emotivan trenutak. Kolegi Izraelcu bio je rođendan, pa smo posjetili jevrejsko groblje na kojem smo stali u krug, držali ruke, dok je on izgovarao molitvu.
Majšos nakon razornih poplava
U Majšosu i oblasti Ar naći ćete još jedno lice Njemačke, ono herojsko, ono koje se bori, ujedinjeno u najtežim trenucima. Mi smo u ovoj oblasti bili nešto više od godinu nakon razornih poplava. Dok hodamo ulicama Majšosa, vodič Kristine Negler, koja je iz ovog kraja, govori nam o efektima poplava i pokazuje kuće. Kuće koje su u potpunosti uništene. Ovoj Balkanki i suviše dobro poznati prizori, ali i taj duh koji kao feniks se uzdiže iz svake teške situacije, ponosan i odlučan da nastavi dalje.
Vodič Kristina Negler
Naime, 14. jula 2021. godine. Negler kaže da je bilo znakova upozorenja, ali da niko nije ni predosjećao da će biti ovako teške posljedice. Voda, 100 do 200 litara po metru kvadratnom, slivala se od vrha ka dolje silovitom brzinom. Te noći, sa 14. na 15. jul, nivo vode bio je devet metara. U roku od nekoliko minuta sve je bilo poplavljeno. Preminulo je 140 osoba, dvije se još vode kao nestale. Dan-danas se gradi, ljudi žive u bed&breakfast apartmanima.
Dok hodate ulicama, čujete zvona iz obližnje crkve i gledate ljude koji grade svoje domove, posmatrate uništene podrume i kuće.
Jedinstvo se osjeća na svakom koraku, tu je skulptura kao simbol uništenog drveća, stara škola, mali trg koji je nekad bio živopisno mjesto gdje su se održavali festivali vina i plesalo se. Sad žele da obnove i to.
Zastajemo nakratko pored crkve kako bismo čuli divnu ljubavnu priču na koju su stanovnici ovog grada veoma ponosni. Naime, ovdje je živio grof Ernest van La Mark. Kada je imao 51 godinu, zaljubio se u svoju 19-godišnju služavku Katarinu. Naravno, to je u to vrijeme, 17. vijeku bio pravi skandal. Međutim, ta ljubav bila je toliko snažna da je odoljela svim nedaćama i njih dvoje su se vjenčali. Bila mu je treća žena. Imali su četvoro djece. Umrla je sa samo 25 godina. U znak njihove ljubavi u crkvi se nalazi njen grob u crnom mermeru.
Iz grada smo krenuli na čuvenu vinsku rutu. Sa jedne strane je kraća i lakša, a sa druge strma i teža, za planinare. Na putu imate frižider u kojem možete kupiti lokalna vina, a pogled na dolinu i sam predio je predivan.
Ovo je vinogradarska oblast. Prvo grožđe ovdje su posadili Rimljani. Zatim su došli monasi, pa Francuzi.
U oblasti Ar, koja obuhvata 560 hektara, 90 odsto su crna vina, a ono koje je najpopularnije jeste špatburgunder (Spätburgunder), odnosno pino noar (Pinot Noir). Nakon toga rizling i friburgunder (Frühburgunder).
Foto: Christine Naegler
Priča nas je odvela i na stranu samog naziva vina. Naime, na engleskom jeziku je red wine, odnosno crveno vino, na našem je crno vino, a vodič Negler se našalila da bi trebalo da se zapravo zove plavo vino, jer su zrna od kojih se pravi plava.
– Prenesite priču o nama – rekao je projektant turističkog koncepta za Artal do 2025. u Turističkoj organizaciji Artala David Bongart.
Kaže nam da je otvoren hotel, da im svaki dan dolaze turisti, da ih najviše ima u proljeće i ljeto, a ponos grada je i Božićni pazar.
– Dođite u ovu dolinu, potrošite novac, boravite ovdje, dobro se zabavite, planinarite – govori Bongart o tome kako pomoći ovoj oblasti nakon poplava.
Kasnije nas je Rudolf Volber proveo kroz vinariju Krihel i način proizvodnje njihovih vina koja smo imali priliku i da probamo.
Dokumentacioni centar Regirungsbunker
Iz prelijepih otvorenih predjela preselili smo se u mračniji, zatvoreni prostor pun istorije. Kroz tajni vladin bunker vodila nas je dama koja je kao turistkinja posjetila Crnu Goru.
– Vi ste iz Crne Gore? Bila sam tamo – rekla je uz osmijeh koji se pomaljao ispod zaštitne maske.
U ovaj dio dolazili su, kako nam objašnjava, ljudi iz Buhenvalda koji su morali da grade pruge. Godine 1960. ovaj bunker postaje Sklonište za ustavni organ Savezne republike Njemačke, kako je tada glasio zvanični naziv. Bili su to dani Hladnog rata i ozbiljno se govorilo o prijetnji nuklearnog rata na njemačkom tlu. Ukoliko Bon bude meta takvog napada, odlučeno je da ovo bude sklonište za saveznu vladu. U slučajnu nuklearnog rata, u bunkeru se moglo preživjeti 30 dana. Tri hiljade osoba koristilo bi ga tada. Porodicama je ulaz bio zabranjen. Zapravo, članovi porodice nisu ni smjeli da znaju za ovaj bunker. U njemu se morao održavati privid normalnosti života, pa su tako imali sve što je potrebno jednom čovjeku vani. Crkvenu službu za katolike i protestante, berbernicu, dio za akapela koncerte, kuhinju, sobe, zubara, ljekara, hiljadu kancelarija, dio za bicikla i drugo. Postojale su telefonske govornice iz kojih su svi razgovori snimani i koji se sada nalaze u dokumentaciji. Tu je bilo mjesto i za dekontaminaciju. U slučaju radijacije, imali ste deset sekundi da otvorite vrata dijela za dekontaminaciju, skinete svu odjeću sa sebe i istuširate se.
Više informacija o ovim mjestima i Njemačkoj dostupno je na sajtu germany.travel.
Tekst i foto: Bojana Radonjić
