Legenda crnogorskog i svjetskog fudbala, podgoričko dijete, Željko Petrović današnji je gost rubrike ’Portret’. Uporan, istrajan u svojim ciljevima, uvijek je išao srcem, bez računice. Ljubitelji fudbala kažu da je Jugosloven koji je osam godina na najljepši mogući način na terenu branio grb tadašnje države.
Karijeru započinje 1987.godine u Budućnosti. U to vrijeme nije bilo lako doći do prvog tima ’plavo bijelih’. To je bila čast i privilegija, a među sugrađanima igrači su imali tretman pravih zvijezda. U teškim 90-im odlazi u Zagreb i nosi dres Dinama, uprkos napetostima koje je nosilo to vrijeme, uvijek u superlativu govori o danima provedenim na Maksimiru. Prepoznali su njegov talenat čelnici jednog od najmoćnijih španskih timova, pa ubrzo Sevilja postaje Željkov dom, gdje kao pravi domaćin dočekuje novog saigrača, legendarnog Maradonu. Nova destinacija je bila Holandija, nastupajući za najpoznatije klubove, Den Boš, PSV, RKC Valvajk, postaje miljenik tamošnjih navijača. Fudbalski doprinos dao je i Aziji igravši za japansku Uravu.
Nakon završene igračke, posvetio se trenerskoj karijeri. Vodio je Boavistu, RKC, Uravu, Den Hag, Viljem II. Bio je asistent Advokatu, Grantu, Gulitu, Jolu, Hidinku u najvećim klubovima poput Fejnorda, Vest Hema, Anžija, Hamburga, Sandrlenda.
Posljednjih godina sve češće boravi u Podgorici. Obišao je gotovo cijeli svijet, ali kaže da je u svom gradu najsrećniji.
-Što je čovjek stariji sve više je nostalgičan i voli da bude među svojim ljudima. Naš mentalitet je specifičan, svugdje u svijetu su posao i zarada primarni cilj, mi smo ipak hedonisti i volimo život. Podgorica je danas potpuno drugačiji grad, sa više mogućnosti, ali iz ove perspektive odrastanje u Titogradu je najljepši period mog života. Igrali smo fudbal iz ljubavi, družili se, neke istinske vrijednosti su bile u prvom planu. Evo i nakon skoro četiri decenije pamtim dok sam bio igrač Budućnosti koliko smo bili poštovani, atmosferu u gradu pred utakmicu, na tribinama pravi spektakl.. To se ne može riječima dočarati. Žao mi je što i sada nije tako – kaže Petrović.
Brojna priznanja tokom svih ovih godina učinila su da Petrović bude pravi sportski diplomata Crne Gore u svijetu.
-Neopisiv je osjećaj kada u dalekom Japanu, navijači Urave na svakoj utakmici razviju transparent ’Petrović, naš ponos’. Tek da ne govorim kako sam se osjećao kada je Johan Krojf, jedan od najboljih fudbalera svih vremena odlučio da mi pokloni teren u Valvajku koji će nositi ime Željko Petrović. Svaki put kada prođem pored terena sjetim se kada sam kao dijete maštao samo da upoznam nekog poznatog fudbalera, a onda dočekate ovakve privilegije. Bilo je još mnogo sličnih situacija u kojima sam bio ponosan na sebe. U tim trenucima posebno me činilo srećnim kada kažem da sam iz male Crne Gore. Poštenim radom i trudom došao sam u situaciju da svoju zemlju predstavljam na najljepši mogući način, to je moju karijeru učinilo još bogatijom – priča Petrović.
U Holandiji je ’javna tajna’ koliko humanih djela je napravio. Malo ko zna da je 2003. godine Kliničkom centru Crne Gore obezbijedio skupocjeni aparat za dijalizu, evo kako on to komentariše:
-Nikada nijesam volio da pričam o tome, i tako će i dalje biti. Uvijek insistiram na anonimnosti i u Holandiji su već navikli na to, pa često govore ’jedan što ga svi poznajete, ali ne smijemo da kažemo ko’. Sve radim iz iskrene namjere, ne zbog marketinga. Za mene nema ništa ljepše od činjenice da ste u mogućnosti da usrećite nekoga. Zalud slava i uspjeh ako ne pomažete drugima. Više volim kada kažu da sam veliki čovjek pa tek onda veliki sportista.
Ko je bio Vaša najveća podrška kada ste počeli da se bavite fudbalom?
-Podrška porodice mi je uvijek bila najbitnija, osim njih uvijek ističem našeg čuvenog Gana Ćerića. Takav čovjek se jednom rađa, o njegovim sportskim kvalitetima je suvišno pričati, a o ljudskim bi se moglo danima govoriti. On je zaslužan za ovo što sam danas. Došao je jednog dana povukao me za uvo i rekao ’dođi, ideš na trening’, izveo me na pravi put, na tome sam mu zahvalan do kraja života. Izvlačio je najbolje iz mene, pružio mi je priliku, i očekivao da je iskoristim kako treba. Uvijek kažem da su mi podrška bili i oni koji nijesu vjerovali u mene, hvala im na tome, osporavanje je često dodatni vjetar u leđa. Najbitnije je da čovjek vjeruje u sebe i ne obazire se, već da samom sebi bude najveća podrška, samo se tako može uspjeti.
Da li je bilo trenutaka kada ste htjeli da odustanete od karijere i posvetite se nečem drugom?
-Kada ste mladi, svaka nepravda vas duplo više boli. Bilo je par situacija kada sam govorio da odustajem, u tim trenucima najbitnije je biti okružen pravim iskusnim ljudima, koji će vas iskrenim savjetima ipak opametiti. Prgav sam po karakteru, nijesam znao da prećutim, a nekada za svoje dobro treba i to umjeti. Što ste stariji, zreliji ste i pametnije sagledavate stvari, ne donosite odluke u trenutku, već dobro razmislite šta je najbolje za vas. Strpljenje je uvijek potrebno, kako kaže naš narod: strpljen – spašen. Ja sam imao sreću da dobijem uvijek dobar savjet od starijih ljudi koji su znali bolje od mene kako treba postupati u određenim situacijama.
Čiji savjet Vas je vodio kroz život i karijeru?
-Mišo Folić je primjećivao moje nezadovoljstvo zato što igram na poziciji desnog beka u Budućnosti, iako to nijesam želio, jer to nije bila moja prirorodna pozicija. Rekao mi je ’pošto znaš da igraš, budi pametan, ubacaj se pet šest puta u zadnjih petnaest dvadeset minuta, kada svi popadaju ti pičiš naprijed i svi će da zapamte kao da si cijelih 90 minuta, svi ionako zaborave prvi dio utakmice.’ Taj savjet vodio me kroz cijelu karijeru. Shvatio sam ga i kao životnu pouku, da svaku situaciju treba da okrenemo u svoju korist, i izvučemo najbolje iz toga.
Mnogo je lijepih trenutaka bilo u Vašoj karijeri, ali koji je najljepši za Vas?
-Slagao bih kada bih rekao da nije najveća čast bila igrati za reprezentaciju Jugoslavije. To je bila svjetska fudbalska sila, san svakog igrača je bio da dođe u situaciju da stane rame uz rame sa svim tim sportskim legendama. Bili smo miljenici naroda. Izdvojio bih i oproštajnu utakmicu koju mi je priredio moj tadašnji klub RKC, jedan od najemotivnijih momenata u mom životu. Sve fudbalske zvijezde Evrope su prisustvovale, igrači, treneri, predsjednici klubova. Svi su došli da ispoštuju taj dan od Luis van Gala do Rud Gulita. Mnogo sponzora je željelo da podrži događaj, velika zainteresovanost je bila i od strane publike, novinara. Nevjerovatan osjećaj i danas kada se sjetim emocije me savladaju.
Bili ste saigrač Maradoni, mnogi kažu najboljem fudbaleru svih vremena, kakav je bio privatno?
-Čim sam čuo da dolazi u Sevilju, odložio sam svoju ’desetku’, to je dres koji je on zaslužio da nosi. Istina, jedan od najvećih ikada. Čovjek velikog srca van terena. Bio je nevjerovatno popularan, prije nego je došao do stadiona sam putovao deset minuta, nakon njegovog dolaska dešavalo se i po četrdeset, zbog gužve koju navijači naprave da bi ga samo vidjeli. Dešavalo se da Šuker i ja idemo na kafu, on ako želi sa nama moramo da nađemo kafić koji ima zadnji ulaz kako bismo izbjegli novinare i fanove. Ljubav navijača prema njemu je bila zaista nešto iskreno. U Argentini ga smatraju božanstvom.
Postoji li nešto za čim žalite, što nijeste ostvarili, a željeli ste?
-Žao mi je što na svjetskom prvenstvu u Francuskoj sa reprezentacijom Jugoslavije nijesam osvojio medalju. Kakvo bi to samo bilo oduševljenje nacije. Iskreno, žao mi je što i zbog samo dva gola razlike nijesam dobio ulicu u Valvajku. Sve je bilo pripremljeno dva mjeseca prije kraja prvenstva, mislili smo da ćemo ući u Ligu, ali zbog dva gola nijesmo uspjeli i danas čuvam tablu na kojoj piše ’Ulica Željka Petrovića’, to je nešto što bi ostalo vječno. To je zaista bila privilegija, iako nije realizovano.
Je li ostao još neki san ili ste u karijeri sve ostvarili?
-Svaki čovjek ima još poneki san. Koliko god da postignete, morate i dalje sanjati. To vas motiviše i usrećuje. Svoj san iz mladosti sam ostvario, da igram za Budućnost. Uvijek sam vjerovao u sebe pa bih volio da jednog dana predvodim i nekog giganta poput Real Madrida, zašto da ne. Mislim da i svi imamo jedan zajednički san, da vidimo Crnu Goru na Mundijalu. To bi me učinilo posebno ponosnim i nadam se da ćemo i to dočekati jednog dana.
Petrović kaže da su vidljivi pomaci u crnogorskom sportu, ali da je potrebno još mnogo ulaganja.
-Svi kritikuju i očekuju medalje, a ne razmišljaju o uslovima u kojima se pripremaju naši sportisti. Takmiče se sa sportistima iz zemalja čiji je standard i smiješno porediti sa našim. I pored svega toga često se u Crnu Goru vrate sa odličjima. Uvijek smo bili kolijevka talenata, zamislite gdje bi nam kraj bio još kada bismo svima njima obezbijedili uslove kakve i zaslužuju. Mnogo još je potrebno, primjećuju se neke promjene, ali to nije dovoljno. Ja sam uvijek optimista i vjerujem u bolje dane.
N.P.