Kantautor Lukijan Ivanović vratio se na muzičku scenu na velika vrata – na kultnom ,,Beogradskom proleću” predstavio je pjesmu ,,Da znaš”, za koju potpisuje muziku, dok je tekst djelo Adrijane Cvijetić.
Prije tri godine objavio je numeru ,,Nedostaješ”, a 2016. album prvijenac ,,Svoj sam”.
Kako kaže u ovom intervjuu, publika neće dugo čekati na nove pjesme.
Kakvo mjesto imaju Podgorica i podgorička publika u Vašem srcu?
– Volim da se odazovem pozivima i gostujem u Podgorici kada god je to moguće. Podgorička publika i ja se znamo unazad četiri godine, na nastupima pjevamo, družimo se i drago mi je da uživaju u muzici koju izvodim. Atmosfera je uvijek fenomenalna i ovdje se lijepo osjećam.
Vratilo se ,,Beogradsko proleće”, a s njime i Vi na muzičku scenu sa pjesmom ,,Da znaš”. Koliko Vam je značio nastup na ovom kultnom festivalu i koju numeru Vi pamtite kao posebnu iz bogate istorije ,,Beogradskog proleća”?
– Pop, zabavna muzika su u nekom pritajenom uglu, na sceni su prisutni neki novi zvuci, bila je pandemija, ništa se nije dešavalo, a Festival je mjesto na kojem se opet počela svirati lijepa muzika. Presrećan sam što sam se vratio sa pjesmom „Da znaš“. Čuvao sam je dugo u fioci i ovo je bila lijepa prilika da ona „oživi“ i uđe u arhivu Festivala sa jednom, za mene najljepšom pjesmom sa Beogradskog proleća, pjesmom Zdravka Čolića „April u Beogradu“. Moja supruga Milica je bila ta koja me natjerala da se prijavim i hvala joj. Velika je čast biti dio ovog Festivala i prelijepo iskustvo.
Bojan Marović je u zajedničkom gostovanju sa Vama na RTS-u kazao: ,,Festivali su potrebni muzici.” Vaš komentar na to?
– Slažem se sa njim, jer muzika tj. pjesma, počinje da živi na festivalima. Kao klinac bio sam učesnik mnogih festivala. To je veliko iskustvo, a slušao sam i kasete sa Budvanskog festivala i Sunčanih skala. Dosta dobre muzike je ostalo zahvaljujući njima, a pojavila su se mnoga imena koja su danas zvijezde. Festivali su mjesto gdje istovremeno i autori mogu da prezentuju svoj rad.
Kažete u radijskom intervjuu za 058.ba Iskra: ,,Čitav sam život bio neka vrsta buntovnika.” Što Vam je to buntovništvo donijelo i koliko je zapravo važno kroz život nositi bunt?
– Otkako znam za sebe bio sam „sendvič dijete“, ono u sredini i tražio za sebe prostor, kažu da to potiče od toga, rođen sam kao srednje dijete u tročlanoj porodici. Vjerovatno i karaker se gradi, ali, koliko sam dobio kao buntovnik, isto sam i izgubio, jer ne reaguju svi isto na takav karakter. Nisam završio Muzičku akademiju, jer sam smatrao da moram snimati svoju muziku. To je jedna od mojih buntovnih odluka koja mi je omogućila da se bavim poslom kojeg volim.
Odrasli ste u muzičkoj porodici. Na koji način je ta pjesma, muzika u domu uticala na Vaš karakter?
– Imao sam mogućnost da se rano sretnem sa studijom, snimanjem, nastupima i muzikom u porodici i mislim da me je to usmjerilo i dalo vjetar u leđa. Ipak, da nisam imao talenat i muzikalnost, možda ne bih bio ovo što jesam. Moja porodica mi je ugradila tu ljubav i povjerenje da mogu da postignem sve ako želim, ako volim ono što radim.
Kćerka Sofija, takođe, voli da zapjeva i zasvira na klaviru. Koja je njena omiljena pjesma i da li je, sada u zbilji, jer ste u šali kazali ,,tatina naslednica”, vidite kao svoju nasljednicu?
– Sofija voli dosta dječijih pjesmica da izvodi i veoma je muzikalna. „Vuče vuče bubo lenja“ je njena omiljena pjesmica. Ne želim da joj namećem niti sada razmišljam šta će biti kada poraste, ona će to sama odlučiti. Ovo je sada samo igra kroz muziku i lijepo nam je, uživamo u tome obostrano.
Kakvi su muzički planovi za ovu godinu?
– Kuma Boka mi je rekla poslije Beogradskog proleća: – Kume, daj nastavi da pišeš još lijepe muzike, neka se pop zvuk vrati u Beograd! Eto, ja se nadam i vjerujem da ću pjesme koje sam napisao uspjeti da upakujem u lijepe aranžmane i ponudim slušaocima u ovoj godini.
Bojana Radonjić