DRUŠTVO PREPORUKA
ISPOVIJEST: Alkoholizam je bolest ,,umotana u oblande“
Portal Montenegro magazin u narednom periodu objaviće ispovijesti liječenih zavisnika. Danas prenosimo Peđinu priču. On, na početku razgovora za MNE magazin, kaže da je alkoholizam bolest „umotana u oblande“
Peđa danas ima 57 godina, alkohol mu je bio svakodnevni vjerni pratilac od njegove 22 do prije dvije i po godine. Bio je najmlađe dijete u jednoj uglednoj, porodici intelektualaca. Njegova priča o zavisnosti od alkohola nije baš uobičajena i svakidašnja jer se ni u nju nije uklopio po nekim „standardima“. Dok nije počeo da konzumira alkohol bio je moglo se reći dijete za primjer, jer nije pušio, pio, i ni po čemu lošem i neprimjerenom se nije izdvajao. Onda je sticaj nekih, kako kaže, slučajnosti koje nijesu slučajne, njegov život okrenuo na drugu stranu.Za naš portal on priča svoju životnu priču koja počinje njegovim odlaskom na odsluženje vojnog roka odnosno po odlasku na studije u Beograd.
-Iako sam proveo dvije godine na fakultetu danas mi je jasno zašto ga nisam dovršio. Ja sam ta zavisnička ličnost koja nije trpjela autoritete. Bio sam prilično razmažen ja kao jedinac sa dvije starije sestre, imao sam sve. Ali konstantno sam bio u kontri naročito protiv lažnih autoriteta – započinje svoju priču i dodaje da je njegova potreba za razlikovanjem od drugih bila tolika da nije mogao da joj se odupre.
Danas nakon liječenja u Centru na Kakarickoj gori on prepoznaje brojne sitnice koje su ukazivale da je imao ponašanje karakteristično za takozvane „zavisničke ličnosti“. Riječ je, kako kaže, o osobinama poput lijenosti, nepriznavanja autoriteta do nezavršavanja započetih poslova i nezainteresovanosti za mišljenje okoline
-Svakodnevne žurke sa prijateljima uključivale su i stalno konzumiranje alkohola. Bio sam ubijeđen da ne mogu zapasti u nikakav problem te sam sa takvim životom nastavio narednih desetak godina. Nakon neuspješnih pokušaja studiranja na strani i putovanja po Evropi vratio sam se u Podgoricu gdje sam nastavio školovanje i završio studije engleskog jezika i književnosti u Nikšiću, ali i poročni život. Iako sam se „ubacio“ u normalne tokove života, moj problem sa konzumiranjem alkohola samo je postajao veći. Riječ je o najlukavijem obliku zavisnosti jer „bolest radi“. Konzumiranje rakije u jutarnjim časovima pravdao sam time da je to zdravo a moja okolina ništa ne primjećuje – objašnjava on situaciju u kojoj se tada nalazio.
Iako i sam djelimično svjestan da je „vrag odnio šalu“ počinje da se informiše o stadijumima alkoholizma nesvjesno,kako kaže, zapada u depresiju i sve više se zatvara u sebe što donosi nove probleme u njegov život.
-Sa takvim načinom života „privukao“ sam i agorafobiju, strah od otvorenog prostora što je dovelo do toga da četiri pune godine ne izađem iz svog stana, ni na balkon. Koliko su zavisnici skloni svakoj manipulaciji pokazuje i moj slučaj jer ukućani dugo vremena nijesu vidjeli moje propadanje – kaže naš sagovornik ističući da on poznaje veliki broj ljudi koji imaju decenijske probleme sa bolestima zavisnosti ali da uspijevaju vješto da lažu, na prvom mjestu sebe a onda i okolinu.
Konzumiranje alkohola u savremenom svijetu kojem i mi, prema njegovim riječima, pripadamo je „umotano u oblande posla“.
-Tako da imate brojne ne samo javne ličnosti nego i ljekare, advokate, profesore koji svakodnevno konzumiraju neko alkoholno piće. Možda je razlog za nepriznavanje problema čak i nekih ljudi iz mog društva taj što nema sukoba i „padanja po ulici“ pa je onda valjda sve normalno i prihvatljivo – objašnjava on situaciju u kojoj se nalazio.
Prve dvije godine agorafobije uz konzumiranje minimum četiri limenke piva po njegovim riječima prolaze „fenomenalno“.
-Prestao sam da pušim i pijem kafu pa sam samim tim pomislio da i alkohol mogu ostaviti na isti način, a odsustvo potrebe za izlaženjem i komunikaciju sa ljudim pravdao sam pređašnjim životom koji me je u tom smislu potpuno zadovoljio. Mene ne može ništa da zarobi. Prave socijalne kontakte zamijenio sam sa kontaktima na društvenim mrežama, čak i one seksualne prirode. Sa ženama sam kontakte održavao do momenta kada bi trebali da se vidimo i nakon toga nestajao jer to nije bilo moguće. Samo je sajber seks dolazio u obzir. U prvo vrijeme su drugovi i prijatelji dolazili kod mene i sve je djelovalo normalno, međutim treće godine imao sam problem da izađem i na balkon. Onda sam se po nagovoru ukućana i preporuci nekih dragih ljudi za pomoć obratio psihoterapeutu Jolanti Dojić i to u stanju ogromne alkoholisati. Uz njenu i pomoć homeopate Mare Radović nakon pola godine terapije u meni se pokrenula svijest o neophodnosti liječenja – kazao je on.
Da je u ogromnom problemu otkrio je na najgori mogući način i to nakon što je mjesec i po dana konzumirao ogromne količine tableta u kombinaciji sa alkoholom, pa je kako kaže, obavio malu nuždu u dnevnoj sobi naočigled majke i sestre.
-To je bio znak da odmah mora nešto da se preduzme. Nazvali smo Centar na Kakarickoj gori i dogovorili kad da dođem. Bilo je to počekom juna 2015. godine. Tamo sam doživio duhovni preporod. Uz program „12 koraka“ koji se tamo sprovodi krenuo sam po prvi put u životu da radim nešto kako treba i sa osjećajem zadovoljstva. Program koji je vrlo jasno koncipiran dozvoljava prisustvo volje osobe koja je došla na liječenje što je meni bilo veoma važno. Imaš sve, možeš i ne moraš. Ja nisam propustio nijednu radionicu. Tamo sam problem agorafobije u potpunosti riješio. Danas mi novac ne predstavlja baš ništa. Osim druženja sa ljudima koji su takođe uključeni u moj oporavak, vježbanja stonog tenisa odlazim i na razne konferencije po regionu gdje prenosim svoje iskustvo. Ne žalim ni za čim i imam ogromnu zahvalnost prema životu – kazao je naš sagovornik na kraju razgovora.
I.M.
(Tekst objavljujemo u okviru projekta ,,Reci NE svim oblicima zavisnosti“ podržanog od Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija)
