KOLUMNE
IZ UGLA PSIHOLOGA: Djeci su roditelji model za identifikaciju i imitaciju
Biti roditelj je veliko zadovoljstvo, ali i odgovornost. To je jedna od onih uloga koje nam život dodjeljuje i koju bi svako od nas volio da odigra na najbolji mogući način. Vaspitanje je kontinuiran proces. Nekad spontan, prirodan, a nekad unaprijed planiran, sistematičan. Kao vaspitači roditelji su uvijek model za identifikaciju i imitaciju. Zato treba voditi računa o ponašanju i reakcijama
Djeca rastu brzo. U svom odrastanju prolaze kroz određene faze razvoja. U svakoj fazi različito vide svijet, proširuju svoja znanja, vještine i iskustva, imaju drugačije potrebe, želje, interesovanja, očekivanja…
U svakoj fazi dječijeg odrastanja roditeljski odnos treba da se zasniva na ljubavi, pažnji, podršci, razumijevanju, podsticaju, strpljenju, povjerenju i dosljednosti. To mu pomaže da ljepše i sigurnije odrasta.
Dijete kojem su to roditelji priuštili spremnije će prihvatiti vrtić, kasnije i školu školu i imati više samopouzdanja.
Dakle, ono što je jako bitno za dječije odrastanje u periodu predškolskog djetinjstva jeste zdrava porodična atmosfera, puna ljubavi podrške i razumijevanja, kao i aktivno učešće roditelja u životu djeteta.
Dijete raste u porodici. Ona je njegova prirodno i najvažnije sredina. Bilo da je mala, velika,srećna, nesrećna, potpuna ili nepotpuna, bogata ili siromašna,funkcionalna ili disfunkcionalna, sigurno najsnažniji uticaj ima na formiranje ličnosti djeteta. Prve godine života su početni temelj za razvoj djeteta u zrelu ličnost. Kad pođe u vrtić ono će u njemu ponijeti sve one navike i obrasce ponašanja koje je izgradilo u porodici. Njegovo ponašanje prema drugoj djeci i učiteljici zavisiće od odnosa koji vladaju u porodici (vaspitni stil roditelja,njegova pažnja i posvećenost djetetu…).
Psiholozi ističu da veliki značaj u odrastanju djeteta imaju skladna porodična atmosfera, emotivno zdravi i uravnoteženi roditelji i pozitivni porodični uticaji.
Sigurno da idealne porodice nema, ali je bitno da se dijete u porodici osjeća sigurno, bezbjedno i zaštićeno, da roditelji provode dosta kvalitetnog vremena s njim, da u procesu vaspitanja učestvuju oba roditelja ravnopravno i da se svi nesporazumi rješavaju kroz razgovor, dogovor i saradnju.
Sukobi među roditeljima jako su bolni i teški za dijete. Sva ,,negativna strujanja u vazduhu“ dijete doživljava na svoj način i može da se povuče u sebe i može postati nesrećno. Nesklad među roditeljima, sukobi, svađe, razvod, dijete osjeća i kada se roditelji trude da to dijete ne vidi i čuje. Kada ti konflikti i nesuglacice među roditeljima traju duže, djeca postaju tužna i nesigurna, duboko pate, gube povjerenje u sebe i svoje snage ili pak postanu agresivna, bijesna, buntovna… U takvim okolnostima nije ih lako vaspitavati.
Ono što psiholozi savjetuju roditeljima u takvim okolnostima jeste da pomognu djetetu da se dobro osjeća i da ga uvjere kako su mu podrška. Na putu odrastanja treba da mu pomognu da postane zrela, odgovorna i samostalna ličnost. To naravno, treba da pokažu kroz svoje ponašanje, zajedničke šetnje, igre, druženja, smijeh što treba da bude svakodnevni dio roditeljskih aktivnosti s djetetom. Kada dijete zna da ga roditelji vole, srećnije je, sigurnije u sebe, slobodnije, samostalnije i veselije.
Takođe, vaspitni stil roditelja treba da prati dosljednost. Ukoliko roditelji insistiraju da dijete bude samostalno u obavljanju nekog zadatka, nije dobro da od toga odustanu, posustavši pred njegovim negodovanjem ili odugovlačenjem, već moraju biti jasni, odlučni I postojani u svojim zahtjevima. Kada se roditelji ponašaju dosljedno, što znači da im postupci ne variraju od situacije do situacije, to djeci pruža mir, sigurnost i stabilnost.
Prevelika strogost može kod djeteta da prizove strah, agresiju i laž. Takođe, roditelji ne trebaju djeci da dozvoljavaju sve, da ga pretjerano maze i sve mu udovoljavaju, jer tako rizikuju da im dijete postane razmaženo i pasivno.
Ono to je jako bitno u odrastanju djeteta jeste potreba za kretanjem. Treba da provedu dovoljno vremena napolju, dvorištu, parku, livadi… Priroda i svjež vazduh su od velikog značaja za zdravlje djeteta. To snaži dječji organizam, jača ga i krijepi. Dijete prosto uživa u fizičkim aktivnostima. Razvija krupne mišiće (ruku, nogu, trupa…), usklađuje svoje pokrete, vježba motoriku. Što je dijete motorički spretnije, ono brže reaguje, postaje snalažljivije i samostalnije. Mozak djeteta se razvija u pokretu, od druge do pete godine intenzivno. I ,,posao” djeteta je da se kreće, skače, vrti, da boravi na svježem vazduhu. Ukoliko dijete sjedi i ćuti boraveći u virtuelnom svijetu puno vremena, tada nema optimalne stimulacije za razvoj. Svaki pokret je jako važan dječiji razvoj. Djecu treba vratiti prirodi, jer im je priroda podarila ogromnu energiju. Ako nema kretanja neće potrošiti tu energiju. Kada provodi puno vremena igrajući igrice to sve više postaje izvor loše stimulacije i tako doživljava sreću, isčekivanje, dobro raspoloženje i sve više se veže i želi da što više vremena provede u tom virtuelnom svijetu. Na taj način mozak radi drugačije, što nije u skladu sa prirodnim biološkim razvojem. Smanjeno je vrijeme za kretanje, djeciju igru, kreativnost, stvaralaštvo…
Brojne dnevne aktivnosti oduzimaju dosta energije djetetu. Nikad ne treba tjerati dijete da ide na spavanje u žurbi i pod pritiskom.To može da izazove strah, napetost i nervozu.
Vaspitanje djece je odgovoran i težak posao. Roditelji sigurno žele da njihovo dijete bude samostalno, uredno, odgovorno, istrajno… I to je prosto prirodno. Prema djeci treba imati pozitivan pristup. Bitno je odabrati one načine vaspitanja kojima se postiže cilj, a ne povređuje ličnost djeteta. Mnogo je bolje reći djetetu šta da rade nego šta da ne rade. Kad dijete ostavlja igračke po cijeloj sobi roditelji ne trebaju reći ,,Grozan si, užasno si neuredan” umjesto toga bolje je reći djetetu : ,, Voljela bih da složiš svoje igračke poslije završene igre”. Treba razgovarati, kako bi suočili dijete sa pozitivnim vrijednostima uvijek treba isticati ono što dijete može da uradi, u čemu je uspješno. To će ojačati njegovo samopoštovanje i učiti ga da vrednuje sebe.
Uvijek pohvaliti dijete kad nešto dobro uradi, tako će ono osjetiti da je roditeljima važno, ojačaće njegovo samopoštovanje i podsticaj da ponovo uradi nešto dobro.
Dakle, od toga koliko su roditelji posvećeni djetetu, koliko mu vremena I brige posvećuju, kakav vaspitni stil preferiraju, koliko su strpljivi i pažljivi u velikoj mjeri utiče u kakvu će ličnost izrasti. Kada roditelji misle i govore pozitivno, najbolji su primjer svome djetetu I tako mu pomažu da ojača samopouzdanje i samopoštovanje.
Jako je bitno da roditelji umiju da saslušaju dijete, da razumiju njegove potrebe, poruke i osjećanja i na njih odgovore podrškom i pomognu mu da razvije svoje intelektualne emotivne i socijalne potencijale. Tako će dijete naučiti da vjeruje u sopstvenu vrijednost.
Zato roditelji treba da budu strpljivi I tolerantni. Dijete je ličnost u akciji i razvoju I ne treba vršiti nikakav pritisak na njegovu prirodu. Bitno je da ste uvijek uz njih da ih podržite i pomognete. Da im budite oslonac i sigurnost. Neka porodica bude oaza iz koje će krcati psihičkom i fizičkom energijom i koja će ih uspješno pratiti na sve puteve…
Dragica Tvrdišić- psiholog, v.d. direktora
JPU ,,Irena Radović”
