Književnica Ana Ičević- Vuković objavila je zbirku pjesama ,,Bila jednom jedna bajka”.
Naša sagovornica rođena je 1982. godine. Njene pjesme objavljene su u zbornicima ,,Na litici”, u izdanju Narodne biblioteke ,,Radosav Ljumović”, a 1996. godine osvojila je prvo mjesto na takmičenju ,,Majski susreti djece pjesnika Jugoslavije” u Kragujevcu. Prvu zbirku pjesama pod nazivom ,,Umrli smo jednom a nismo živjeli nikad” objavila je 1997. godine, kao učenica srednje Ekonomske škole ,,Mirko Vešović” u Podgorici.
Nema uzora, a u razgovoru za MNE magazin, kaže da je talenat za pisanje uočen još sa prvim pismenim zadacima. Roditelji su je, sjeća se, radoznalim pitanjima bodrili i podsjećali da ne smije zapostaviti taj dio sebe. Veoma važnu ulogu u oblikovanju nje kao pisca danas, ističe, odigrao je književnik Perivoje Popović.
Zbirka „Bila jednom jedna bajka“ je obuhvatila pisanje u jednom dužem periodu njenog života koji, vjeruje, može nazvati bajkom ,,jer je raznovrstan i plodonosan i u življenju i u stvaranju.”
Dodaje da je zbirka njen lični doživljaj svijeta, ljubavi i prijateljstva.
Često se može čuti ,,Život nije bajka.” Što je Vas inspirisalo u pisanju pjesama za zbirku ,,Bila jednom jedna bajka”?
– U pravu ste, život nije bajka, zato što su bajke izmišljene priče, ali može joj sličiti. Zbirka „Bila jednom jedna bajka“ je obuhvatila pisanje u jednom dužem periodu mog života koji, vjerujem, mogu nazvati bajkom jer je raznovrstan i plodonosan i u življenju i u stvaranju. Život, kao glavna i nepresušna inspiracija.
Pisac sa svakim svojim djelom otkriva sebe, što samom sebi, što drugima. Što ste Vi otkrili o sebi pišući pjesme za zbirku ,,Bila jednom jedna bajka”?
– Zbirka je moj lični doživljaj svijeta, ljubavi, prijateljstva… U velikoj mjeri se može vidjeti da sve što vidimo, doživimo i prihvatimo zna i može duboko da nas oblikuje i mijenja. O sebi sam rekla da i dalje, uprkos savremenom načinu života i uprkos mnogim ulogama koje preuzimam na sebe, najviše volim i cijenim to što sam žena…I ranjiva i hrabra, pa opet plačljiva ili razdragana, ponosna na svoje roditelje a istovremeno sam i ja danas ponosan roditelj. Nisam ja otkrila ali sam ponosno napisala da je biti žena veoma poseban dar kojim se trebamo kinđuriti i hvaliti na svakom ćošku, jer to podrazumijeva uživanje u ulozi ćerke, unuke, sestre, prijateljice i napokon majke gdje do izražaja dolazi ona neprikosnovena nježnost, predanost, privrženost i nesebičnost. Žena može i mora biti žena.
Slobodan Čurović Apis u predgovoru za ,,Bila jednom jedna bajka” kaže da je ovo knjiga ,,dobrih i blagih riječi”. Posebno izdvaja emociju i taj svijet koji ste za sebe stvorili kao zaštitu od svakidašnjeg, monotonog i okrutnog. Kakav je Vaš komentar na njegovo viđenje Vaše poezije kroz ovaj predgovor?
– Mr. Čurović je napravio sjajan uvod u čitanje redova koji su, iako ženskom rukom pisani, itekako uspjeli da dotaknu i njega pa i sve druge muškarce koji su ovu poeziju duboko doživjeli i mogu slobodno reći shvatili da trebamo i možemo, svi ponaosob, imati svijet za sebe kog odlikuje ljubav i vjera, koji će uvijek biti tu kada treba snage i motiva za nove životne borbe.
U jednoj od pjesama pišete: ,,Ako si krenuo ne odustaj olako, ne rasipaj snagu na strahove nijeme, ispravi ramena i čelo ka suncu, šapni sebi – dolazi moje vrijeme!” Da li osjećate da Vaše vrijeme tek dolazi?
– U smislu stvaranja i rada na sljedećim knjigama, da. Djeca su odrasla, makar toliko da uvijek mogu uzeti za sebe dovoljno vremena za stvaranje. Osim što stalno pišem, evo uzela sam zamah i u objavljivanju, krenula sam a to je najvažnije. Ispisano nije više samo moje, a ako je dovoljno dobro to će dotaći i druge ljude što znači da sam uspjela u namjeri da probudim u ljudima taj poseban osjećaj nježnosti, privrženosti i posvećenosti od koga se uglavnom plaše.
Još kao mladi objavljujete pjesme, dobijate nagrade. Što Vas je nadahnulo da počnete da pišete poeziju i ko su Vam danas uzori?
– Čini mi se da je poseban talenat za pisanje kod mene uočen kada su počeli prvi pismeni zadaci, a onda roditelji koji su bili jako srećni zbog tog posebnog dara. Oni su me radoznalim pitanjima nekako bodrili i podsjećali da ne smijem zapostaviti taj dio sebe. Takođe i naš književnik, Perivoje Popović je odigrao veoma važnu ulogu u oblikovanju mene kao pisca danas, pa evo prilike da mu, kao roditelju po knjizi zahvalim na tome. Uzora nemam jer se plašim tog vezivanja za samo jednog stvaraoca, a postoji mnogo toga napisanog što je, po mom mišljenju, ljekovito i neophodno čitati. Svijet stihova uvijek boji: Antić, Jesenjin, Dis, a kod proze je trenutno poseban Iljin. Pisac današnjeg vremena, naš crnogorski književnik Gordan Čampar je moja preporuka za čitanje sada.
Umjetnik je inspirisan uvijek i svuda. Na čemu sada radite?
– Čini mi se sjajnim ova vaša definicija pitanja i hvala Vam! Inspiracija jeste uvijek i svuda a ono što je moja vizija današnjeg društva je jedna, mogu slobodno reći – strašna tišina. Pa me je to navelo na stvaranje nove knjige koja će, nadam se, uspjeti da nas probudi. Nadam se već naredne godine.
Što je Vaš san i što je Vaša bajka?
– Od kada sam roditelj primarno snove vezujem za djecu i pokušavam im usaditi u misao samo lijepe riječi podrške kako bi ostali i istrajali na svojim životnim putevima dostojanstveno i hrabri. Da ispune svoje snove to je moj san.
Moja bajka je moj život i zaista ću se potruditi da pišem o svemu bez zadrške i ustručavanja što će, nadam se, dotaći i oplemeniti makar mali dio svemira. U to ime sam već napisala koji redak u zbirci ,,Bila jednom jedna bajka”:
Bajke izmišljaju ljudi dokoni u svakodnevici.
Ne, ne mislim da su bezobrazno ,,drugačiji”
i ne zbrajam ih u zmajeve,
ali oni su poput šarenih balona.
Rijetka su mjesta gdje žive, lete…
Kad ih nađeš onda počneš da ih razumiješ, grliš i čuješ.
Nije lako biti pisac bajki, niti preuzeti na sebe
tu ulogu vazduha pod nebom,
ali je puno nade i želja u svakoj ,,laži”
kojom kupaju svoje i tvoje dane.
Bojana Radonjić