MILUTIN OBRADOVIĆ ZA MNE MAGAZIN: Moje ponovno sazrijevanje je zapravo moje novo rađanje

Život i rad našeg sagovornika Milutina Obradovića ispunjen je bojom i riječima. Profesor je, akademski slikar i piše poeziju.
Njegov rad prepoznat je širom svijeta. Izlagao je u Luvru, u Bramanteovoj palati u Rimu, gdje je dobio nagradu Mikelađelo Karavađo, Milanu, Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Ljubljani, širom Crne Gre, a njegove slike se nalaze i na sajtu čuvene galerije Sači (Saatchi).
-Moje ponovno sazrijevanje je zapravo moje novo rađanje, a boje samo talože iskustvo, pa bilo ono stečeno, ili ono koje će biti- kaže nam u  razgovoru za naš portal.
Govorio je još o tome kako prolazi kroz period korone, o očima na svojim slikama i što mu je najvažnije da nauči učenike kojima predaje.
Boje iz života, posebno djetinjstva, prenijeli ste na slikarsko platno?
– Јesen je zapravo drugačije proljeće jer svaki jesenji list je u stvari cvijet. Tako je i u mom slikarstvu. Moje ponovno sazrijevanje je zapravo moje novo rađanje, a boje samo talože iskustvo, pa bilo ono stečeno, ili ono koje će biti. Nemoguće je roditi se, odrastati i stariti bez djetinjstva, u svim pomenutim stadijumima života. Druženje i igranje sa bojama je prvi dječiji jezik i ako se ja kao slikar odreknem njega, da li bi mi onda svijet u kojem živim ikada povjerovao da ja kao slikar imam želju da postanem umjetnik?
Kako prolazite kroz period korone? Da li i u njemu, tako teškom, pronalazite inspiraciju, upravo zbog gore pomenutih boja kojim je ispunjen Vaš cio život?
– Sve je na ovom svijetu došlo, samo da bi prošlo. Istina je u tajni i čim čovječanstvo otkrije tajnu virusa korone, ona će se povući kao i što je do sada u svijetu to bivalo, a ticalo se sličnih epidemija. Umjetnička-stvaralačka osjećanja su krhka i tanana i svakog je poljuljalo ovo vrijeme korone, ali ono što je meni dramatičnije jeste to što se mi ne navikavamo na život sa koronom, već se sa čitave njene epidemiološke razmjere ponašamo i živimo životom kao što smo živjeli prije nje, ne primjećujući koliko sada više živimo u stresu i strahu. Pokušavam da inspiraciju hranim dobrim djelima, sjećanjima na lijepe događaje i osjećanja, zdravim okruženjem, rekreativnim biciklizmom i za sada su to jedine adrese na kojima stanuje moja inspiracija.
Govorili ste dosta o konju na svojim slikama, ali ono što i Vas i posmatrače Vaših slika gleda jesu oči. Oči su ogledalo duše, ali one mogu itekako da prodru u dušu onih koje posmatraju. Kakav je komentar posmatrača na Vaše slike, da li ima onih koji su prepoznali nešto iz svoje duše, djetinjstva i života u Vašim slikama?
– Možda smisao koji čuva čovjekovu savjest nosi ime pogled. Čovjek i kada griješi i kada čini dobre stvari uvijek u svojoj savjesti zna da ga neki pogled pomno prati, da ga čuva i pomaže mu. Zbog toga njegova samoća nije prazna i nije sama, i sam čovjek u tim trenucima ima vrlo jak osjećaj da ga nečiji pogled posmatra. Oči na mojim platnima jesu refleksi mojih odluka koje imaju oblik moje savjesti. Publika često postavi pitanje postojanja oka na mojim platnima, ali i razumije da je upravo to oko izmirenje njihove posmatračke i moje stvaralačke savjesti.
Da li ćete uskoro prirediti novu izložbu?
– Za 2020. godinu odložena je izložba u Zagrebu, tj. 2021. u Pragu. Tako se iskreno nadam da će 2022. godine korona uslovi dozvoliti održavanje izložbe koja je zakazana za april u Beogradu, u galeriji Doma Vojske Srbije.
Pišete poeziju. Na koji način je slikarstvo Vaše ,,spasenje”, a poezija Vaše ,,pričešće”?
– Poezija u svojoj strukturi posjeduje mnogo sna, a malo jave. Na taj način uspjeva da spasi moju dušu i razmakne sive i crne misli moje budućnosti. Poezija jeste moje pričešće, a razlog tome je što moju vjeru u poeziju nisu stvarali svi Bogovi i time je ne mogu shvatiti svi ljudi.

Vi ste i profesor. Što je Vama najvažnije da naučite učenike kojima predajete?
– Pokušavam da ih podučim da površina vode uvijek pripada ribama koje se lako love, a da dubina vode pripada ribama koje su lovci. Da je čovjek dubokomisleće, a nikako površno biće… Da iskustvo nije krajnji životni rezultat, već da je životni rezultat vrlo promjenjljiv – relativan, i da se to dokazuje iz generacije u generaciju, time što iskustvo sve češće gubi bitku u odnosu na krajnji rezultat života.
Bojana Radonjić
Foto: milutinobradovic.me