Porto Novi
MAGAZIN SLAJDER

OBRAD NENEZIĆ U OGLEDALU: Djetinjstvo je kao prolog drami

Današnji gost rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je dramaturg Obrad Nenezić.
Sjećanja na djetinjstvo vode ga od Trebjese, gdje je sa prijateljima istraživao svaki kamen i drvo do Biovske gore gdje i sada ide da živi poput djeteta, daleko od svega, a blizu neba.
Obrazovni i životni put nastavlja u Beogradu, gdje je diplomirao dramaturgiju na Akademiji umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Siniše Kovačevića i gdje je doktorand Teorije dramskih umjetnosti, kulture i medija na FDU.
Publika, ističe Nenezić, pamti djelo, a akteri proces.
Tako se pamte dugometražni filmovi „Balkanska braća“  i „As pik“, koji je prvi crnogorski predstavnik za Oskara, a za koje Nenezić potpisuje scenario, zatim „Jelena Savojska“, „Proljećna žetva“, „Nobelovci“, „Neženje“, „Klinički slučaj Đurđa Glavatovića“, čiji je autor dramskih tekstova, pozorišne predstave „Persone non grate“ i „Ždera iz kontejnera“ („Nikšićko pozorište“) „Sveti i prokleti“ (Barski ljetopis), „Gorska drama“ (Centar za kulturu Tivat); „Kontraevolucija“ (JU „Zahumlje“ i KIC „Budo Tomović“) i „Palastura – prva dama“ (Kulturni centar Bar), čiji je, takođe, autor, kao i njegove knjige poezije „Pisma gospođici M“, „Poezija“ i „Centar mog svijeta“ i romani „Ljetopisje zaboravljenog grada“, „Osmijeh za Mariju Mihailovič“, „Šetači po mjesecu“ i „Deset za jednog“.
U poslu, kaže u ovom razgovoru, insistira na strpljenju i odgovornosti koji čine harmoniju.
Da može, oživio bi Danila Kiša, jer je adaptirao njegova djela, pa bi volio da čuje njegovo mišljenje o tome.
Na šta vas asocira djetinjstvo?
– Na Trebjesu. Istraživali smo svaki kamen i drvo. A onda dan-noć igrali fudbala po livadama i poligonima. Svi smo danas ozbiljni i odrasli ljudi, ali od djetinjstva nosimo iste motive da jedni drugima ,,zagorčavamo” i uljepšavamo živote. Takođe i na Biovsku goru, gdje i sada idem i živim poput djeteta daleko od svega, a blizu neba. Na ljude i njihove sudbine. Na nekad srećnu djecu a nesrećne odrasle ljude. I obratno. Djetinjstvo je kao prolog drami. Sve se sluti, ali ništa nije onako kako se misli da će biti.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Kao tinejdžeri smo istovarali brašno u nikšićkoj ,,Pekari”, i trošili novac u klubu i piceriji ,,Zahumlja”. Imao sam roditelje i stariju braću tako da nijesam morao razmišljati o egzistenciji. Kao student književnosti sam pokrenuo studentski teatar ,,Teatar mladih”  na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i počeo skromno živjeti od pisanja i stvaranja. Vrlo brzo sam se otisnuo u profesionalne vode i većinu svog radnog vijeka sam živio kao samostalni i profesionalni stvaralac. To je u ovoj zemlji prilično teško, ali i nezamjenjivo iskustvo.

Na sceni predstave Kontraevolucija

Na čemu insistirate u poslu?
– Na harmoniji, strpljenju i odgovornosti. U stvari, strpljenje i odgovornost čine harmoniju. I dok radim sam vježbam strpljenje i odgovornost. A kad uđem u proces sa saradnicima, bilo pozorišnim ili filmskim, ne dopuštam ničemu i nikome da me izbaci iz procesa i ravnoteže. Drugo ime te ravnoteža je harmonija. A proces čini ovaj posao zanimljivim i neponovljivim, a ne krajnje djelo kako ljudi misle. Publika pamti djelo, a akteri proces.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Kad pogledam oko sebe preporučio bih bar stotinjak knjiga, ako ne i više. Ali odlučiću se za Tomasa Bernharda, sve što se može naći kod nas. Prvi razlog je što ga istražujem za neku vrstu dramatizacije ili adaptacije; drugi zato što još nije komercijalizovan previše i treći jer dobro dođe da nas pročisti u ovom političkom, vjerskom i pandemijskom  ludilu u koje smo zaglibili.
Filmove biram na više načina, pa ću načine predložiti, jer je kraće nego filmove. Trudim se da ispratim kandidate za vodeće evropske festivale, a onda i za Oskara. Potom pratim istaknute reditelje, scenariste i glumce. Na kraju kopam i uvijek nađem nešto što nijesam gledao, zlata vrijedno. Od umjetničkog filma do blokbastera. I moram priznati da sam bio oduševljen hiper produkcijom serija, ali već posustajem.
Koje jelo najviše volite?
– Nijesam gurman, tako da mi je svejedno. Ne jedem mnogo, ni često. Obično me glad podsjeti da nešto pojedem. Ako moram da biram onda neka bude domaća kuhinja moje majke, jer nosi mirise i ukuse djetinjstva koje smo pominjali.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Prava ljubav je tromb u krvotoku. Moraš da je njeguješ da ne bi bila smrtonosna… Za ove ostale ne znam…
Kojeg umjetnika biste oživjeli i zašto?
– Između ostalih – Danila Kiša, jer sam  dramatizovao, tačnije adaptirao, njegova djela, pa bih volio da čujem njegovo mišljenje. Poznato je da nikad na scenu ne postavljam tuđa djela, osim svoja, jer sebe doživljavam kao autora, a ne reditelja, ali bih volio da postavim dva njegova djela koja sam adaptirao u jedno, a to su ,,Grobnica za Borisa Davidoviča” i ,,Mehanički lavovi”.
Putovanje koje pamtite?
– Vjerovatno ću djelovati kao namćor, ali nijesam turista i ne volim da putujem. Ali sticajem okolnosti moram. To su radna putovanja. Turneje sa predstavama. Ili promocije knjiga od mog Nikšića do Londona. Ipak, volio bih da je zaživio pokret Nova drama, ta radna putovanja su mi u sjajnim sjećanjima jer sam sreo mnogo zanimljivih i talentovanih ljudi sa Balkana, ali iz čitavog svijeta. Proces javnih čitanja ali i skoro čitavih predstava za desetak- petnaest dana, pruža vam mnogo da naučite i usvojite metode i modele kako ljudi pišu, glume, režiraju itd.
Pjesma vašeg života je?
– Što god pustite od Leona Koena, prijaće mi.

Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva