MAGAZIN SLAJDER
DEJAN DAMJANOVIĆ U OGLEDALU: Volim da sam okružen karakternim ljudima
Današnji gost Montenegro magazina u rubrici ,,U ogledalu” je fudbaler Dejan Damjanović.
Rođen je 27. jula 1981. godine u Mostaru. Kako kaže u ovom razgovoru, ,,zakačio” je loš dio djetinjstva – ratno stanje, mijenjanje stanova, škole, prijatelja, gradova. Međutim, dodaje i to da ga je sve to ,,očeličilo” i pomoglo mu kasnije u karijeri i životu, da je karakterniji i da ne odustaje.
Karakter je nešto što će često pominjati u ovom razgovoru.
Po dolasku u Srbiju, bio je član FK Dinama iz Pančeva, a onda i FK Sinđelić iz Beograda. Tu zarađuje i prvi honorar. U Sinđeliću ostaje do 2000. godine, zatim se seli u Železnik, pa na pozajmicu u Sremčicu, pa opet na pozajmicu u Srem Jakovo. Tako provodi period od 2000. do 2003. U Bežaniji ostaje od 2003. do 2006. Opet slijede pozajmice – 2004-2005 Radnički i 2006. Al Ahli u kojem u deset nastupa bilježi osam golova. Sljedeće, 2007. godine, odlazi u Inčeon, gdje, takođe, ostavlja trag, dajući 14 golova u 26 utakmica.
Put ga vodi u Seul, gdje ostvaruje izvanredne partije od 2008. do 2013 – u 181. meču postiže 116 golova, zatim samo dva dana pred rođendan, 25. jula 2012. godine postaje najuspješniji inostrani strijelac u istoriji K-lige, sa 105 golova, a upravo tu 2012. završio je sa još jednim rekordom – 31 golom u 40 mečeva, ali i ,,zlatnom kopačkom” K-lige. Dio 2014. godine provodi u Đansuu, gdje u 11 nastupa postiže pet golova. Od 2014. do 2015. je u Peking Goanu, gdje u 45 nastupa postiže 26 pogodaka. Godine 2016. vraća se u Seul i u godinu upisuje 73 nastupa i 32 gola, a 3. avgusta 2016. godine postiže 150. gol u 254. nastupu u K-ligi, što ga čini rekorderom – igračem koji je u najkraćem periodu postigao 150 golova u K-ligi. Godinu (2018-19) ostaje i u Suvonu, da bi 2020. dočekao u Daeguu. Ove godine ispisuje fudbalske stranice u FK Kičiju. U 15 nastupa bilježi 18 golova, a, ovoga puta mjesec pred rođendan, 27. juna 2021. postaje rekorder po broju golova u azijskoj Ligi šampiona – 38. Juče je u tom takmičenju postigao 40. gol.
U dresu reprezentacije Crne Gore, od 2008. do 2015. godine, oduševljavao je navijače partijama i u 30 mečeva postigao osam golova.
Objašnjava u ovom razgovoru da voli ozbiljnost, profesionalizam, odgovornost i da je i u poslu bitan karakter, ,,mentalitet i glava fudbalera”.
Govoreći o tome što je potrebno za pravu ljubav, ističe da od prvog dana kada je upoznao suprugu Miroslavu, znao je da je to to. Voli i što se razlikuje od njega po karakteru.
Sa kćerkom Petrom i sinom Balšom voli da pogleda poneki film, pa je njihova preporuka ,,Sam u kući”.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo? Rođen sam u Mostaru ‘81, tako da je moja generacija, to jest ja, ,,zakačio”, što se kaže, jedan loš dio. Dio djetinjstva mi je bilo ratno stanje i sve to što smo mi preživjeli koji smo tada izbjegli iz Bosne i koji smo ,,zakačili” rat. To djetinjstvo, moram da priznam, malo je tužnija priča nego možda kod nekih ostalih. Seljakanje. Znate kako je, izbjegneš, pa mijenjaš stanove, podstanar, pa mijenjaš škole, mijenjaš drugare, mijenjaš gradove, mijenjaš sve maltene svake godine…Imao sam teže djetinjstvo nego drugi, ali, moram da priznam da su mi tako neke stvari često i pomogle kasnije u životu i karijeri – dosta sam karakterniji, ne odustajem. Možda su me neke stvari baš tako u djetinjstvu očeličile.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Davno je to bilo. Sjećam se sa nekih 16, 17 godina počeo sam da igram za pare u Sinđeliću. Tu su mi počeli plaćati kao stipendiju. To su bile neke stvarno smiješne pare, ali, napokon, to su bile moje pare. Većinu tih para u početku i dugo poslije toga sam trošio uglavnom na drugare – izađemo, počastimo se, odemo na klopu ili neko piće. Probao sam da uživam u životu. Igrao sam fudbal, nešto sam bio i plaćen, odem sa drugarima uglavnom, povedeš ih, čisto da svi se provode uz tebe.
Na čemu insistirate u poslu?
– Volim prvo ozbiljnost, volim profesionalizam, volim odgovornost pogotovo, pošto, kao što sam rekao, igram fudbal i takav je sport, nisi sam, zavisiš od drugih…Tako da volim da sam okružen ljudima karakternim. Fudbal je takav, kao i sport – karakter je mnogo bitan, mentalitet i glava fudbalera. Sa strane kvalitet, naravno, koji treba da posjeduje, ali, mnogo je bitno da posjeduje te karakterne osobine – da bude čvrst i odgovoran i to volim da vidim kod saigrača, čak i kod prijatelja. Volim generalno ljude koji su odgovorni i profesionalni, ozbiljni. Iako ja nekad izgledam neozbiljno, ali, što se tiče posla, vrlo sam ozbiljan i vrlo sam strog u fudbalu. Sad sam malo stariji i iskusniji, pa dosta pridajem pažnje takvim nekim stvarima i moram da kažem da mi je to mnogo bitno.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Što se tiče knjige, tu moram da priznam da nisam neki ljubitelj, ne čitam ih uopšte. Uvijek ću prije da se odlučim za film nego za knjigu. Što se tiče filmova, nemam neki određen žanr koji ću da preferiram, ali, ako mogu nešto da preporučim, baš jedan od omiljenih filmova mi je ,,Lord of the Rings”. Cio taj serijal mogu da pogledam 20 puta. Kažu ljudi čak je knjiga bolja nego film, što prosto ne mogu da vjerujem, ali, daću šansu toj knjizi, vjerovatno. To je možda jedina knjiga koju ću probati da pročitam. Volim sa djecom nekad uveče da sjednem, sad su mi i djeca malo veća, pa i oni hoće nekad da pogledaju neki film zajedno. Kažu ,,family night”, pa onda sa njima volim da pogledam neki dječji film ili komediju. Njihov omiljeni je ,,Sam u kući”, tako da njega sam pogledao već deset puta i uvijek se nasmijem. To je film koji sam i kao mlađi volio da pogledam.
Koje jelo najviše volite?
– Moram da priznam da sam veliki gurman i da mi najteže pada u ovom poslu što moram da pazim na ishranu i moram dosta puta, što kažu, da ,,probušim kašiku” i da se odreknem nekih stvari zato što moram da pazim šta jedem, koliko jedem, kad jedem. Hranu obožavam, pogotovo slatko. Volim da pojedem pastu. To obožavam, to je kćerka na mene povukla i ona obožava pastu. Pastu mogu da jedem uvijek. Čokoladu obožavam, to je nešto što pokušavam da smanjim dok igram fudbal na minimum, mada, stvarno sebi ponekad dam oduška, pogotovo poslije utakmice, mogu da pojedem po 200 grama čokolade. Što se tiče hrane, dugo sam vani, od 15. godine i dosta mi je legla ta azijska kuhinja. To je dosta supica, riže, sa nekim salatama, normalno, uz meso, ali svi obroci su manji i onda sve možeš pomalo da probaš. Eto, to je nešto na što sam navikao i moram da priznam da mi baš prija.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ao, teška su mi ovo pitanja. Što je potrebno za pravu ljubav? Meni ništa, jer od prvog dana kad sam upoznao svoju suprugu, znao sam da je to to. Tako nekako mi je sve bilo dobro kod nje i onda vremenom kad dođe, normalno, zaljubiš se, krene veza, pa brak. Kad dođe sve do toga, ja mislim samo treba imati dosta razumijevanja i poštovanja prema supružniku ili tada djevojci, u bilo kom trenutku. Sigurno je tu i karakter. Ja volim da su karakteri drugačiji i moja supruga je totalno drugačiji karakter od mene, tako da samo dosta poštovanja i razumijevanja i to je najbitnije za ljubav.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Što se tiče umjetnika, pa vidi, ne znam šta da ti kažem. Neko koga bih možda volio da oživim jeste Pikaso. Mislim da, pored toga što je bio umjetnik, bio je i boem i živio u svim maltene gradovima Evrope, pa bih volio da s njim provedem par dana, par noći, da vidim kako je on to živio, kakav je to čovjek bio, jer to što je on ostavio iza sebe je nevjerovatno. Kakva djela, kakva cijela ta neka priča oko njega.
Putovanje koje pamtite?
– Sezone su mi, pogotovo u Koreji , bile duge. To je bilo ni deset dana odmora. Pokušam da malo uživam sa svojima, da vidim familiju, prijatelje. Imao sam, možda, par putovanja. Jedno od tih koje bih sad spomenuo, gdje sam stvarno uživao, su bili Maldivi. Kad sam završavao u Kini, pa sam imao malo više odmora, napokon, na preporuku prijatelja Jovane i Darka Lazovića da odemo na Maldive na kraju smo otišli na to ljetovanje, normalno porodično. Ako negdje možeš da kažeš raj na zemlji, eto, to je to. Takva klima, plaže, ostrvo, usluga, smještaj, ma, ne znam više ni šta da kažem, to je stvarno fenomenalno i bukvalno raj na zemlji za nas, za djecu, da uživaš. To mi je nešto što mi je ostalo u sjećanju i volio bih i nadam se da ću prvom prilikom kad budem imao više vremena i odmora ponovo da odem tamo, jer stvarno je nezaboravno.
Pjesma Vašeg života je?
– Nemam pjesmu svog života.
B. Radonjić
Foto: Privatna arhiva
