ART SLAJDER

PREMIJERA: Aplauz za monodramu Slavka Kalezića ,,Soulfood” u CNP-u

Glumac, multimedijalni umjetnik Slavko Kalezić sinoć je ispraćen sa Scene Studio Crnogorskog narodnog pozorišta nakon tri povratka na bis, aplauza, ovacija i uzvika ,,bravo!” na premijernom izvođenju monodrame ,,Soulfood”, po istoimenom romanu Žane Poliakov.
Kako je rekao, predstavu je posvetio ženama i sam se našavši u liku žene koji je između ženskog i muškog principa.
Kalezić je sinoć prikazao ženu kao hrabru i s puno emocija. Da će biti takva, primjetno je bilo na početku monodrame kada se prvo začuo šum vode, miran, a potom i grmljavina.
Želio je da ova monodrama bude neka vrsta psihoterapije i pročišćenja.
Bila je i to, pa su i samog Kalezića u jednom trenutku predstave svladale emocije.
Snovi, partneri, ljubav, vjera, život, vrijeme, novac, strah, roditeljstvo, prošlost, duhovnost, pa i pomorandža i kolačić sudbine koje je podijelio publici bili su samo neke od tema koje je obuhvatio ovom monodramom.
Našavši se i u ,,ulozi” birača muzike za predstavu, savršeno je uklopio u svaki segment.
– Zahvalan sam svaki put kada vidim sopstvene snove materijalizovane u realnost. Kad uradiš ono što želiš i zamisliš, onda se navikneš na taj dobar osjećaj stvaranja i lakoće postojanja. Neki moraju da popiju da bi do toga došli, neki koriste narkotike, ljekove, razna sredstva od kojih poslije boli glava, ali jednom kad se navučeš na sopstvenu kreaciju, ništa drugo s tim ne može da se poredi. To je uzvišenost ili viša vibracija. Do toga se dolazi samodisciplinom i samonjegovanjem. Kroz egzistencijalnu samoću – dio je koji je Kalezić izdvojio o snovima, uz režanje koje će kasnije čuti još nekoliko puta u ključnim trenucima.
Režanje je označilo i prelazak na nepristajanje da se bude žrtva i na to da je život samo patnja i mučenje.
– Sve što nam se dešava naša je odgovornost. Ili odluka. Odlučila sam da sve svoje slabosti pretvorim u snagu – bila je sljedeća poruka.
Nerijetko smo žrtve neostvarenih ambicija svojih roditelja, društvenog uslovljavanja i spleta čudnih okolnosti.
Tako je došao i do vremena za kojeg se u romanu ,,Soulfood” kaže da je najveći serijski ubica.
– Ovo je prilično nezgodno vrijeme za one koji su svoje samopouzdanje gradili na automobilima, skupim satovima, onome što posjeduju ili onome što rade, važnim pozicijama i količinom novca kojom mogu da se razbacuju. Takvi ljudi su danas u agoniji. Jer, ko su oni kad nestane sve to, ako kojim slučajem neko to izbriše. Nema više posla sa kojim ste se identifikovali godinama. Nema više posla iza koga ste se sakrili od života. Nema više privilegija, ali nestane i arogancija. Iza svega toga uvijek je stajao strah. Ali onda ostane samo strah – kaže se u ,,Soulfoodu”.
Kontrolišući druge govorimo o tome da ne možemo da kontrolišemo sebe. U suštini, o našoj nesigurnosti.
– Neki misle da je sistem kažnjavanja i nagrada jedini mogući sistem vaspitanja, neko misli da je batina iz raja izašla, neko samo prenosi ono što je naučio od roditelja, a danas je djecu zabranjeno tući. Kao i žene, kažnjivo je zakonom. Ne zato što su slabiji ili nemoćni, nego zato što to nije ljudski. Kad zamahnete rukom, u stvari pokazujete koliko ne možete da kontrolišete ništa u svom životu i koliko ste nezahvalni. Imate mogućnost da nekog volite i da nečiji život ispunite radošću. Bez radosti u sebi, to ne uspijeva – kaže Kalezić u predstavi.
,,Primjećujem, ne osuđujem. Svako ima svoju priču.”, bila je još jedna od poruka koju je Kalezić prenio iz knige ,,Soulfood”, uz pjesmu Arete Frenklin ,,Respect”.
Ova monodrama bila je pravi način da Kalezić proslavi 15 godina stvaralaštva.
– U ovom vremenu epidemije koronavirusa, moja hrana za dušu bila je upravo ,,Soulfood”. To je knjiga od 288 strana. Prije svega, za mene je bilo nevjerovatno inspirativno da radim adaptaciju, teško sam se odricao rečenica, ali, naravno, svjestan zanata, škole, da to mora da se upakuje. Onda mi je tu bilo inspirativno da izvučem najbitnije, ono što je u sukobu i ono što je scenski interesantno i da napravim priču koja će da ima apsolutnu cjelinu. Kao da se dešava život u sat vremena, u nečijoj sobi ili u nekom bezvremenskom prostoru – rekao je Kalezić nakon predstave za Montenegro magazin.
Objasnio je da igra ženski lik koji koketira sa muško-ženskim principom, ali s druge strane paralelno igra i božansko biće koje je došlo sa neke druge planete ,,da malo počisti stvari na planeti Zemlji.”
Dodaje da je poslije svake probe osjećao pročišćenje, ,,prije svega kao glumac, jer definitivno ste večeras gledali glumca koji barata sa raznim glumačkim sredstvima i prilagođenjima.”
– Ja sam nekako vodio taj ženski princip kroz razne faze i večeras sam imao tu priliku da veličam ženu, u najljepšem smislu te riječi, da je prikažem iz nekih drugih uglova, da ne bude ono što se svakodnevno plasira u vezi sa ženama, ta borba za ženska prava. Mislim, samo se na to svodi – borba za ženska prava. Niko da prikaže ono što je suština žene – da ona treba da bude lišena seksizma, etiketiranja da je ona domaćica. Žena je apsolutno ravnopravna sa muškarcima i, iz mog ugla, mislim da sam večeras pokazao da su žene jači pol, što meni jeste bila ideja – istakao je Kalezić u razgovoru za naš portal.
Žana Poliakov bila je specijalna gošća. Bio je to prvi put, nakon sedam godina, da se Kalezić i ona sretnu.
Pitali smo je kako je ona hranila dušu u vrijeme epidemije koronavirusa.
– Mi pisci zapravo već živimo potpuno izolovan život. Ja sam neko ko živi van grada, u prirodi, tako da poslije nekog vremena ove kompletne priče ja sam zaključila pa nije mi se baš nešto drastično promijenio život – i dalje sve radim online i dalje pišem i dalje sam kod kuće – kazala je Poliakov za naš portal.
Smatra da je bilo ,,vrlo pametno” što je Kalezić počeo u ovom trenutku da radi ,,Soulfood”.
– Nekako imam utisak da je svima nama, kreativnim ljudima pogotovu, pomoglo da počnu da se bave nečim kreativnim, da život ne prestaje samim tim što se sve ovo dešava i da može da se bude itekako kreativan i u ovakvim takozvanim nemogućim uslovima – zaključila je ovim riječima Poliakov naš razgovor.
Adaptaciju, izbor muzike, glas iz offa i, prvi put, režiju za ovu monodramu radio je Kalezić. Kostimografkinja je bila Gordana Bulatović, scenografkinja Ivanka Vana Prelević, šminkerka Vukica Čabarkapa, video je pravila Dušanka Belada, majstor tona bio je Mladen Nikčević, a majstor svijetla Mili Malović. Za dizajn postera bila je zadužena Iva Ivanović, a za fotografiju predstave Marko Gardašević.
Tekst i foto: B.R.

kud duga