ART SLAJDER
MARKO PERIĆ U OGLEDALU: Pjesma mog života je “Zauvijek moja”
Današnji gost MNE magazina u rubrici “U ogledalu” je crnogorski muzičar Marko Perić.
Marko je rođen 1985. godine u Podgorici. Kao zaljubljenik u muziku, završio je nižu, a zatim i srednju muzičku školu “Vasa Pavić”. Diplomirao je Ekonomiju i bankarstvo na Univerzitetu Mediteran, a trenutno je na master studijama Ekonomskog fakulteta u Podgorici. Radi u Agenciji za zaštitu konkurencije, u Odsjeku za sektorske analize. Ipak, nije odustao od muzike, koja mu je donijela mnogo uspjeha. Dva puta je bio predstavnik naše zemlje na međunarodnom festivalu „Eurosong“ – 2005. sa grupom No name kao predstavnik Srbije i Crne Gore i 2007. kada je takođe bio tima koji je predstavljao našu zemlju. Sa bendovima, nastupao je kako u zemlji, tako i u inostranstvu od 2004. godine, pa do danas. Trenutno svira sa bendovima L’ombelico i Highway, a bez obzira na promjene i izazove koji se dešavaju u životu, ostaje vjeran sebi i svojim “ljubavima” – muzici, fudbalu, šahu…
U razgovoru za MNE magazin, prisjetio se djetinjstva, bezbrižnosti, voza za Sutomore, sakupljanja sličica, odlazaka na selo, slušanja “tatine muzike”… Pamti prve nastupe, maštanja o muzici i karijeri, i dio tih snova je ispunio, a od onih koje za sada još nije ostvario, ne odustaje. Ističe kako je pronašao tim ljudi sa kojima ima odličnu saradnju i sa kojima želi da dostigne sve ono čemu je težio.
Ljubitelj je “majkine kuhinje”, putovanja, filmova, djela Milana Mladenovića. Vjeruje u pravu ljubav, za koju smatra da je potrebna privrženost, razumijevanje i poštovanje.
Kao pjesmu svog života doživljava numeru “Zauvijek moja”, zbog koje ga i dalje, nakon 16 godina od kada je nastala, obuzme isti onaj osjećaj kao i onda…
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
-Tuški put, Đina Vrbica, Milorad Musa Burzan, bezbrižnost, Vasa Pavić, izviđači, Veruša, voz za Sutomore, Sega Mega i Komodor 64, skupljanje sličica za album, Prodigy pa Metallica&Simphony, odlasci na selo kod babe i djeda svakog ljeta (Borov do), svakog dana sport… i mnogo toga. Zaboravljamo često i sami na mnoge lijepe trenutke jer nas nove generacije ne podsjećaju na iste, žive totalno druga djetinjstva, sa telefonima, kompjuterima… Kao dječačić sam obožavao da slusam tatinu muziku, da imam velike slušalice, svakodnevno sam vrtio istu ploču (Falco – Amadeus). Čini mi se da smo bili mnogo samostalniji nego što je slučaj sa današnjom djecom. Sa osam godina me je prvi put stric Gojko poveo u muzičku školu, a nakon toga sam sa kraja na kraj grada išao sam, koristio javni prevoz, i sve to bez telefona kod sebe (jer ih nije bilo), a i roditelji su imali više povjerenja u nas. Imao sam mnogo aktivnosti, ali sam fudbal ipak volio najviše. Kada sam završio osnovnu školu preselili smo se na drugi kraj grada, i tu sam upoznao nove ljude, prave prijatelje sa kojima danas dijelim svakodnevnicu. Planiram da ovdje ostanem cijelog života.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
-Sjećam itekako. Bio sam u srednjoj školi kada smo napravili bend i maštali da sviramo i da ljudi na to gledaju onako kako smo mi gledali kada bi slušali dobre bendove koji su svirali po gradu. Nakon što smo prezentovali prvu pjesmu u julu na “Sunčanim skalama” 2004. godine, 12. avgusta na „Dan mladih“ smo svirali našu prvu svirku i to na Trgu od oružja u Kotoru sa Perperom. Pjesme grupe Perper smo svirali kad god bi pravili bilo kakvu žurkicu, uz gitare,… bili su nam heroji. I odjednom dijelimo istu binu. Zavolio sam to. Izlazak na binu me uvijek vrati na taj osjećaj, da sam tu želio da budem. Honorara se ne sjećam, ali znam da sam kupio zvučnike za kompjuter koje i danas koristim.
Na čemu insistirate u poslu?
-Što smo stariji, prioriteti se mijenjaju. Kao momčići bismo na prvo mjesto stavili virtuoznost, danas znamo da je čovjek mnogo složeniji. Trebaju mi ljudi, prijatelji, ljudi koji oslobađaju pozitivne vibracije, koji poštuju tuđe vrijeme. Moram reći, da kad je muzika u pitanju, poslije 17 godina konačno imam kraj sebe ekipu ljudi koju mnogo volim, a pored toga su izuzetno talentovani muzičari sa kojima sam već poželio da dostignem sve one snove koje nijesam sebi ispunio. Potrebno je stremiti ka istom cilju, i shvatam koliko je zapravo samo to teško da bi ljudi funkcionisali i na kraju uspjeli.
Koju knjigu/film biste preporučili?
-Volim da gledam filmove i serije, sve više, možda zbog toga što sve manje vremena imam. Katkad se vraćam nekim starim dobrim filmovima, pa stoga preporučujem „Kradljivce bicikla” (Ladri di biciclette).
Koje jelo najviše volite?
-Naravno, majkinu kuhinju, sad već kompletno s uživanjem. Nekada bih izbjegavao pasulj, grašak… Sada već jedva čekam kad su na meniju. Mada, od skoro sam zaljubljen u jedan sataraš.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
-Privrženost, razumijevanje, poštovanje. Želja da svaki novi dan bude ljepši od prethodnog.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
-Uvijek sam se pitao gdje bi bio kraj Dorsima, Beatlesima, Hendrix-u, Janis Joplin, EKV-u i mnogim drugim muzičarima koji su rano pošli. Ako bih morao da odaberem jednog, neka to bude Milan Mladenović. Jednostavan je razlog, sa njim bi ovaj prostor imao mnogo više šanse da postane ljepše mjesto za život.
Putovanje koje pamtite?
– Radujem se svakom putu, koliko god da je dalek. Volim kad sa ekipom s kojom sviram obilazim gradove, ali i putovanja koja su planirana zbog slušanja nekog dobrog benda. Izdvojio bih ipak put u Finsku, gdje sam mogao iz prve ruke da osjetim taj mentalitet, kulturu, ali i hladnoću. Mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo mi koji smo u Sredozemlju. Treba poći i vidjeti kad god se ukaže šansa. Na taj način mijenjamo neke stereotipe kod nas samih, jer suštinski trebamo svi prvo krenuti od sebe.
Pjesma Vašeg života je?
-“Zauvijek moja”. Prošlo je 16 godina od kad je nastala, i dalje isti osjećaj kad joj čujem uvodne taktove…
D.Markuš
Foto: Privatna arhiva
