MAGAZIN SLAJDER
ISAK ŠABANOVIĆ U OGLEDALU: Kad izgubite ,,leptiriće u stomaku”, izgubili ste i ljubav i muziku
Foto: Boris Šekularac/MNE magazin
Današnji gost rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je muzičar Isak Šabanović.
S njim smo u ,,Delta Cityju” u Podgorici razgovarali protekle nedjelje nakon snimanja koncerta za projekat Mika ProArta ,,Nikšićko rocks: Pjesma za društvo”.
Ovaj Bjelopoljac rođen je u muzičkoj porodici. Otac Rafko je poznati muzičar, djed Šabo bio je član Bjelopoljskih tamburaša, a njegov brat Sabro jedan od osnivača Festivala tamburaša.
Isak kaže da djetinjstvo ne bi mijenjao ni za što. Kuća je uvijek bila puna proba i muzičara, pa kaže da je ,,od stomaka” znao čime će se baviti.
Već sa deset godina osnivao je bendove, sa 14 zaradio prvi honorar, sa 18 snimio i prvu pjesmu. Do sada ih je objavio četiri – „Moj slatki anđele“, „U meni još uvijek snage ima“, „Ti moja si“ i „Šta je od nas ostalo“.
Publika u regionu upoznala ga je putem emisije ,,Zvezde Granda”.
Kaže za Montenegro magazin da za sada ne priprema ništa novo, već je fokusiran na ,,Grand”, audiciju, sljedeće snimanje emisije, ,,tako da nisam pri tome da sad radim neku novu pjesmu, a sad bi bilo i glupo da je objavljujem u toku takmičenja.” Najavljuje da će pjesama biti ,,šta god se desilo sa Grandom”.
Šabanović je diplomirao filmsku produkciju u Podgorici, na Fakultetu vizuelnih umjetnosti. Zaluđen je, kako ističe, domaćom kinematografijom.
Kao i za rokenrol, tako i za pravu ljubav – potrebni su strast, emocije, strah, uzbuđenje i leptirići u stomaku.
Foto: Instagram/isakciksy
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo me asocira na muziku. Kao i sada, u mojoj kući je uvijek bilo proba, muzičara, tako da sam ja negdje znao ,,od stomaka” gdje ću biti, čime ću se baviti. To moje djetinjstvo ne bih zamijenio ni za šta. Upoznao sam mnoge ljude, kvalitetnu muziku, rad sa njima i ponašanje kako ja treba u budućnosti da radim.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Naravno da se sjećam. Moj prvi honorar je bio deset eura. To su mojih 14 godina u jednom bjelopoljskom klubu, na privatnoj žurci, gdje sam ja sa klavijaturom naučio prvih 30 pjesama i vrtio ih u krug. Poslije su bile matrice. Tako da, to je bio moj prvi nastup sa 14 godina i onaj osjećaj kad vi svirate i pjevate, a tata vas čeka u ćošku tamo, kad završite da vas vodi kući.
Foto: Boris Šekularac/MNE magazin
Na čemu insistirate u poslu?
– U poslu uglavnom insistiram na onome što ja nisam, to je profesionalnost. Neka ozbiljnost, ali, ne tolika da ne može da se svira, jer ja ne volim tenziju, ne volim grubost, ne volim da je to tačno, ako ne pogriješimo, ništa nismo uradili. Drugi me uče, prije svega starije kolege koje sviraju sa mnom, da, pored pozitive, budem makar malo profesionalniji, da se to čuje i da se to vježba.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Knjigu ne bih preporučio, jer ja to ne čitam, a od filmova vam mogu preporučiti koji hoćete, jer volim domaću kinematografiju. Ja sam završio u stvari produkciju – filmski producent, tako da sam zaluđen domaćom kinematografijom. Jugoslovensku domaću kinematografiju najviše volim. Ne bih sad mogao da vam izdvojim jedan, jer ste me zatekli malo.
Koje jelo najviše volite?
– Sve osim boranije, jer boranija da je išta valjala ne bi se zvala boranija.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– To vam je isto kao kad me pitate šta je potrebno za rokenrol – strast, emocije, strah, uzbuđenje, ti leptirići u stomaku. Kad to izgubite, izgubili ste i ljubav, izgubili ste, u mom slučaju, i muziku, jer nećete osjećati taj strah prijatni kad priđete nekome.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Oživio bih rokenrol – oživio bih te stare ,,Indekse”, prvu postavu ,,Bijelog dugmeta”, postavu sa Tifom, članove benda ,,Atomsko sklonište”. Živim za takvu muziku. Oživio bih Tomu Zdravkovića, oživio bih Rođu Raičevića, ljude koje ja volim. Džeja.
Foto: Instagram/isakciksy
Putovanje koje pamtite?
– Slabo ja putujem, ali evo, zadnje putovanje moje je bilo u Milano, tako da je super, lijepo, preporučio bih svakome.
Pjesma Vašeg života je?
– To me je još neko pitao. Stvarno nekako mi sad padne na pamet ,,Mislio sam, idem negde, sada vidim, iš’o sam u krug.” To je od Bajage. Nemam baš neku pjesmu koja me opisuje. Možda i imam, ali, treba malo da razmislim. Ali evo, neka bude ova od Bajage ,,Mislio sam, idem negde, sada vidim, iš’o sam u krug, mislio sam, nisam dužan, a sad vidim imam neki dug.”
Bojana Radonjić
